Piše: Sara Krajina
Zamislite kako bi svijet bio pust bez talijanskih umjetnika i njihovog nasljeđa, bez istraživača i genija svjetske klase, bez njihove mode, stila, nogometa i hrane ili pak bez Fellinija, Sofije Loren, trilogije o „Kumu“ ili svih onih mafijaša koji nam u mračnim kino dvoranama lede krv ili nas nasmijavaju do suza. Sitni, ali dinamitni, Talijani su skoro pa začin svijetu. Možeš ih voljeti ili ne voljeti, ali ih definitivno ne možeš ignorirati.
„Italians do it better“
Davno je to bilo kad je Madonna podigla prašinu noseći majicu sa natpisom: „Italians do it better!“. Koliko oni „to“ ili bilo šta drugo rade bolje od drugih, ne znam, ali definitivno upadaju u oko lakše od bilo koje druge svjetske nacije. Kako i ne bi kad ti ulete klizeći, bez pardona – nisi ni spustio peškir na plažu, a eto ti nekog Talijana s obaveznim „Ciao, bella!“, iza kojeg slijedi nerazumljivi, premda melodični monolog na nekom krnjem jeziku, sa jakim talijanskim naglaskom.
Puno će žena posvjedočiti da im se na Jadranu još nikad nije upucavao neki recimo Švabo ili Mađar, nego je to uvijek ili galeb (Dalmatinac) ili žabar (Talijan). Ima tu i dosta sličnosti među njihovim uletima, ali Talijani ipak vode po jednom pitanju: nemaju kompleksa! Da je tome tako, svjedoči i moje vlastito iskustvo. Zatekla sam se u Italiji prije par godina, pa sam jedan dan šetala uz lungomare, kada sam čula da neko auto trubi iza mene. Odlučila sam se napraviti luda, ali čovjek je uporan – trubi li trubi! Ubrzam korak, a ovaj sve mili za mnom u stopu i svako malo udari po sireni. Uto čujem ljutite povike vozača iza njega kako mu psuju i trube da se skloni, ali ne ferma on ni njih. Nakon par minuta, stisne on po gasu i baš pomislim da mu je dodijalo i da će otići, kad stade par metara iznad mene, ugasi motor nasred ceste i izađe iz auta. Ljutiti vozači sad već hoće da ga biju, ali on se mrtav-hladan nasloni sa svih svojih 165 cm na onu svoju krntiju od auta, kao da je Ferrari, pa mi se obrati sa gardom Georgea Clooneya u najmanju ruku: „Ciao, bella! Come stai?“. I kako da se ne nasmijem?! Pa otkud mu samo hrabrost, da mi je znati? Šta ću, mahnem mu, barem je toliko zaslužio, a on sav sretan što sam mu se nasmiješila, nakloni mi se i uđe nazad u auto. Samo je htio da ga primijetim. I ne mislim ja da je moj izgled imao veze s tim – za Talijane vrijedi reputacija da će se upucavati svemu u suknji, pa makar imalo dva zuba u glavi i šepalo na jednu nogu, a sve po a.p.p. sistemu: „ako prođe – prođe“.
Sudija, lopove!
A kako ih prepoznati prije nego progovore? Tako što non-stop mlataraju rukama, gestikuliraju cijelim tijelom i licem, pa makar pričali i o krompirima, a za njima vijori miris parfema čak i kad idu na plažu. Tu je, dakako, i frizura, i nije bitno koliko Talijan ima kose, ono što ima pažljivo će počešljati i zalizati gelom da se presijava kao dobro zamašćena tepsija.
O nekim stvarima s Talijanima ne vrijedi raspravljati: u nogometu su oni „uvijek“ prvaci svijeta, a kad nisu, to je samo zato jer ih je „sudija lopov pokrao!“. Također, u mater im ne diraj, majka je svetinja i da si ne znam kakva ljepotica i pametnica, ako mater kaže „No, figlio!“, ispadaš iz igre. Ne diraj im ni hranu i pazi kako postupaš s pastom! Još nikad nisam čula da je recimo neki Bosanac upozorio bilo koga kako će jesti ćevape, ali zato mi je jedan Talijan jednom rekao dok sam vadila špagete iz ambalaže, krajnje ozbiljno i prijeteći: „Ti ako slomiš ove špagete, ti si slomila moje srce!“. Mal mi ne ispade i kutija i pasta od nervoze… Ako se kad zateknete u Italiji, pogotovo u nekom manjem mjestu gdje hranu shvaćaju vrlo ozbiljno, pobrinite se da dođete vrlo gladni da vam se ne desi kao meni, kad mi je nakon drugog jela već bilo previše, a nada mnom se nadvila velika mamma, ujedno i vlasnica i kuharica restorana, pa se podbočila na one materinske kukove i sve mi viče „Jedi!“. A ja ne mogu da zinem, hoću da eksplodiram, pa krenem „Ali..“, a ona repetira one guste crne obrve i naredi mi „Mangia!“. Probam još jednom slabašno da se oduprem, ali ona me tako opasno gleda da mi zamre glas u grlu, pa šta ću, ne bi mi druge nego mangia, mangia dok skoro ne padoh u nesvijest…
Ako pak poželite živjeti s Talijanom, onda pod obavezno gledajte da imate dva kupatila jer taj se ne miče od ogledala dok i zadnja dlaka nije na svom mjestu i dok nije prostudirao i najmanju poru na licu i onda još pola sata zadovoljno promatrao svoj odraz u ogledalu i govorio u sebi: „Che bello ragazzo!“. Zaista, suhoparan bi i dosadan bio ovaj svijet bez Talijana…
Posljednji komentari