Marjan Simčić, cool vinar iz Slovenije

Vina s porukom ljubavi

Marjan Simčić (40) jedan je od najboljih i najcjenjenijih vinara ne samo u Sloveniji, već i u cijelom regionu. Njegov ugled sve je veći i u Evropi, čak i u tradicionalnim vinskim zemaljama, poput Italije i Francuske. Simčić vina piju bogati i slavni, ali i svi oni koji žele nešto malo više i profinjenije u životu. Kako i sam kaže, nisu ni predviđena za svakoga, već za one koji će ih znati istinski cijeniti jer iza njih stoji puno ljubavi i truda. Ali hvale i priznanja koja prate Simčić vina samo su šlag na torti, kruna jednog dosljednog, posvećenog dvadesetogodišnjeg rada na pravljenju samo najfinijih vina i jedne životne filozofije čija tradicija ide unazad 55 godina, do prvih čokota koje je zasadio Marjanov djed Teodor. Sam Marjan pomalo je nalik svojim vinima: neobičan, malo drugačiji, svoj, sofisticiran, izdvaja se od mase sličnih. Za čovjeka koji je napravio puno i može mnogo toga, iznenađuje svojom promišljenošću i prizemljenim razmišljanjem, a iz njegovih usta najčešće se čuju riječi ‘ljubav’ i ‘zahvalnost’.

Razgovarala: Sara Krajina

Foto: arhiv Simčić

S Marjanom sam razgovarala na 4. Festivalu Vina u Sarajevu, a trebalo nam je ravno dva sata upornog pokušavanja da se ‘ulovimo’ za razgovor. Razlog? Svako malo Marjanu bi prišao neko da se pozdravi, upozna, upita za zdravlje, vino i šta sve ne. Borio se on da se oslobodi, ali bio je naprosto isuviše popularan da bi mu to uspjelo tek tako. No, nije to bez vraga. Marjan je osoba koja već na prvu intrigira pojavom, neobičnim stilom oblačenja, crnom, podužom kosom i prodorno plavim očima koje vas inteligentno posmatraju. Ima on taj neki ‘cool’ faktor, njegov manir je smiren, ali kao da daje naslutiti da se iza toga krije jedna strastvena priroda. Ako ga ne poznajete, lako ćete pomisliti da je neka svjetska rock zvijezda jer jednostavno zrači iz njega taj neki zvjezdani prah. A kad ga upoznate, shvatite da je Marjan zapravo samo jako sretan sa svojim životom, što i nije tako česta pojava u našem okruženju.

 Kažu da je vino nalik svome ‘gospodaru’, pa kako biste onda opisali sebe?

- Da vino liči na proizvođača, moram reći da je to jedna posebna čast, i to je čast samo velikih vinara. Ako je vino rađeno sa nekom filozofijom i kreativnošću, onda može ličiti na karakter osobe koja to radi. A opet, ima vina koja ne samo da ne liče na karakter vinara, već ne liče ni na terroir - znači ni na zemlju ni na mikroklimu. To su vina koja su industrijski produkt i to je jedna sasvim druga kategorija. U njima nema personalnog karaktera ni karaktera terroira, i ta vina mogu biti ista, svejedno da li su iz Hercegovine ili Italije ili Novog Zelanda. A ja stvarno nisam zato zavolio vino niti su mi ga u djetinjstvu predstavljali na taj način, već sam vino upoznao kroz neku ljubav i tradiciju, kroz stvari koje se rade osobnim kontaktom, sa apsolutno puno volje i puno ljubavi.

Kada ste se počinjali baviti vinarstvom, da li ste imali određeni stil vina na umu, da li ste htjeli postići određeni karakter vina?

- Sa vinom moraš početi rasti. Na primjer, kao i dijete koje odrasta i dolazi u fazu kada počinje spoznavati samog sebe, svoj karakter, tako radi i vino. Niko ne može tek početi raditi taj posao a da već ima ne znam kakve velike spoznaje. Treba proći cijeli ovaj put, taj proces, i onda ako se on pronađe negdje i ima mogućnost biti kreativan u tome, onda može nastati veliko vino. To je proces koji traje godinama i zbog toga je to posao koji je rezerviran za velika vina, za velike ljude sa pedigreom, sa tradicijom, sa ljubavi i to ne može nikakav novac, nikakva tehnologija napraviti i završiti za kratko vrijeme. Tako da iako je to moj cijeli život, jer de facto ja već 20 godina ozbiljno vodim taj obiteljski posao, nisam nimalo izgubio od tog entuzijazma niti kreativnosti u vinu. Čak i kad radiš nekih 20 godina u tome, kad se tome sasvim posvetiš, može se i tada reći da si tek na nekom dobrom putu, na početku sredine i imaš još puno stvari da nadgradiš. Zato kažem da se ne može za kratko vrijeme stvoriti veliko vino ili veliki vinar.

Da li to znači da je tradicija vina postojala u vašoj familiji otprije? Znam, recimo, da ste u rodu sa drugim poznatim slovenskim vinarom Ščurekom.

- Da, tako je, u tom je poslu i moj otac, a sve je počelo od mog djeda. Moj otac i Stojanova majka (Stojan Ščurek, op.a.) su brat i sestra. Ščureki to rade kao obiteljski posao, ali ipak moja i Stojanova vina se razlikuju, jer i nas dvojica smo dvije različite osobe, iako smo familijarno povezani i na istom smo terroiru. To je recimo primjer da možemo govoriti o dva velika, kreativna vina. Da smo primjerice nas dvojica radili vino na onaj drugi način o kojem sam govorio, na koji se radi 70 posto vina u svijetu, onda to ne bi bila ta vina o kojima ja sada pričam. Upravo tu ta kreativnost igra veliku ulogu.

Vaša vina smatraju ekskluzivnim i navodno ih piju slavni ljudi širom svijeta, poput Louisa Vuittona, fudbalera Tottija itd. Kako su oni saznali za vaša vina? 

- Ha, kako da to kažem… Kad se ide u neku ekskluzivu i neki izabran okus, onda tu nema laganja. Onda se u toj ekskluzivnosti nađu i ova imena koja si sada nabrojala, a ima ih i mnogo drugih koji možda imaju, da tako kažem, specifičan ukus i žele potražiti i probati nešto drugačije. Tako su oni, a i drugi slavni ljudi u svijetu, otkrili i znaju cijeniti i koristiti naša vina Simčić. Imaju naš butik, jer mi smo danas sa 100.000 boca prisutni u 23 zemlje, i to ozbiljno, ne samo da kažem da imam tamo vino. Naša su vina u svim tim vinskim zemljama, u restoranima, vinskim kartama i oni tamo znaju šta su vina Simčić.

Radite li tamo i neki marketing?

- Radimo, naravno, ali marketing je samo dio priče. Naš je glavni marketing da ispričamo našu storiju, naš način rada, filozofiju pristupa, da to plasiramo. Da li je sad to preko medija ili je, ne znam, preko neke kampanje - uglavnom je samo bitno da te informacije koje su bit našeg načina rada, od vinograda do vina, dođu do krajnjeg konzumenta. Tako da to nije standardni marketing, da neko to može tek tako odraditi. To moram raditi ja ili neko od nas koji to zna plasirati za početak. A nema tu izmišljenih trikova, samo plasiranje te informacije, to je to, da ljudi saznaju.

 A zbog čega su onda vaša vina ekskluzivna?

- Ekskluzivnim ih čini to što su jedinstvena, što nema kopije tih vina, što postignu na međunarodnom nivou visoki kvalitet koji je priznat na najvećim svjetskim takmičenjima koja postoje. I drugo, ta vina ne može kupiti svako ko bi htio jer ono je samo na određenim mjestima i u određenim količinama.

Jeste li vi i po struci enolog?

- Nisam završio fakultet enologije, završio sam školu za enotehničara i onda sam bio na specijalizaciji u Francuskoj dvije godine gdje sam radio jednu godinu na bijelim vinima u Burgundyju, a drugu na crvenim. Tamo na primjer radiš u institutu, radiš u vinariji, upoznaš neke iskusnije ljude koji su nešto u tom poslu napravili, i uz sve što sam dobio od obiteljske tradicije, od mog tate i djeda, uz osnove koje mi je dala naša vinarska škola, to mi je bilo najvrednije iskustvo. Govorim o ljudima koji su bili tamo a koji dolaze iz 100 godina tradicije, sa najboljih područja, i iz tih ljudi sam ja izvukao puno. Za mene je Burgundy najbolje područje na svijetu za bijela vina, a Bordeaux za crvena. Tamo sam stekao praktično iskustvo, slušao te ljude, njihova iskustva i osjećanja, što je kasnije moglo meni koristiti, da to unesem u moj repertoar, da tako kažem.

Imate dosta neobičan imidž za vinara, često ste obučeni u crno. Ima li neki razlog tome?

- Ma to je nešto što ja vučem od djetinjstva. Pa i danas me nekad majka i sestra, koja je malo starija od mene, podsjete kako su imale problema sa mojim oblačenjem, jer ja bih se obukao na neki svoj način, uvijek sam imao neki svoj stil. Poštujem naravno kada se zahtijeva neka vrsta odjeće zbog određene kulture ili prilike, ispoštujem taj dress code, ali lično se volim obući u ono što se meni sviđa.

Moglo bi se reći da izgledate kao roker…

- Pa da, ima i to, apsolutno. Volim rock, i stari rock, i to sigurno ne samo na neki trendovski ili klišej način… Ima nekog svojstvenog duha u tome. A druga stvar, moja žena sa kojom sam 13 godina, ona je sada prešla u vinarstvo, ali nekad se profesionalno bavila modnim dizajnom i manekenstvom, tako da možda i zbog toga imam malo više tih informacija, pa i to utiče na moj imidž.

Volite i motore ili se njima samo služite da lakše obiđete vinograde?

- Apsolutno da ih volim, a na kraju je to i praktična stvar jer mogu za kratko vrijeme obići puno vinograda, ići svugdje, po svim brdima. Zbog toga vozim i moto-cross.

Ključna riječ: Yamaha?

- Ne, bio je, ali sada je Honda. (smijeh) Oduvijek sam, još kao klinac kada sam već počeo voziti trke, imao ovakve motore, nikad nisam volio motore za cestu. Za mene je to moto-cross, priroda… Uvijek je tu i adrenalin. U duši sam sportaš i volim nešto i za sebe da uradim. To mi je bolje nego da idem na fitnes, zanimljivije mi je da sam u prirodi i da se oznojim na jedan zdrav način nego da pumpam tamo neke mašine.

Čini se da je vas vaše okruženje već opredjelilo za sve čime se bavite u životu - priroda i vinogradi su već bili tu. Jeste li uopće imali izbora?

- Pa, jeste to tako. Opet, moraš sam to odlučiti. Ne bi valjalo da mi je to nametnuto, ali i nije. Ja u tome svemu zaista uživam i zaljubljen sam u taj posao, u taj kraj i prirodu. Zbog toga mogu iz toga svega izvući nešto više, puno više nego da to samo profesionalno odrađujem. Kad bi me danas neko pitao bih li želio biti bilo šta drugo osim ovoga što sam, opet ne bih izabrao drugi život nego baš ovo.

Oženjeni ste i imate sina Leonarda po kojem ste i nazvali jedno od vaših vina. Da li i inače dajete imena vinima prema članovima porodice?

- Stvari koje su ključne za moj posao su ljudi i terroir, i svaki vinar koji osjeća posao na način na koji ga ja osjećam, zna da ako nije bilo tradicije, ako nije bilo nekoga prije koga je on nastavio, ako nije bilo te kulture, nije bilo ni velikog vina. Jer za veliko vino potrebno je bar 20 godina, a sve što je više od toga, to je bolje. Ja sam nastavio vinograde koje sam mogao sam dalje kreirati, a koje je posadio moj djeda i koji sada imaju 55 godina. Zbog toga sam dva od mojih omiljenih vina, Teodor bijeli i Teodor crveni, nazvao po imenu moga djeda koji je i posadio te vinograde. To je bila neka moja zahvala za to što sam to mogao nastaviti i što se time uopće bavim, i imam zaista poseban kriterij za takva vina da bi se ona mogla tako zvati. Onda mi se rodio sin, i svako ko želi da nastavi tu obiteljsku tradiciju, da gleda unaprijed, da vidi da će se to i dalje nastaviti, želio bi imati nekoga ko bi to radio iza njega. Zato sam i sinu htio posvetiti tu ljubav, jer sam napravio tada jedno novo vino koje ima top kvalitetu, a ne da je to nešto izmišljeno ili da je to neki komercijalni brand. Tu godinu kada se on rodio, od prve berbe sam ostavio za njega 100 boca tog vina, a dobit će ih kada napuni 18 godina. Nije bitno da li će ih on popiti ili napraviti party - ja ću biti najzadovoljniji. Ako on to odluči prodati, jer to će tada sigurno imati veliku vrijednost, to je njegova stvar. Ja sam njemu time dao jednu poruku da ako sam tome želio dati njegovo ime, onda sam mu htio dati ljubav i prenijeti informaciju, pogotovu tu kvalitetu u koju ja vjerujem, u tu zemlju, u tu priču. To znači i poslije tih 18 godina, da kad on to dobije u nasljedstvo, da to ne bude samo priča nego da kvalitet tog vina bude na tom nivou, da će on morati shvatiti šta je njegov tata njemu ustvari poklonio i šta stoji iza toga. I treća, zadnja stvar - i usput, to skoro niko ne zna, to će tek izaći - htio sam se pokloniti toj zemlji, tom karakteru, pa sam napravio vino za mene, vino Simčić Opoka. To su vina koja želim da budu i siguran sam da će biti vina koja će se moći mjeriti sa top 10 vina svijeta. To su ograničene količine i to je moja životna priča. Tako da sam se svima poklonio: tradiciji od koje sam ovo dobio, sinu za kojeg vjerujem da će ovo nastaviti i zemlji na kojoj sve ovo raste. Moj tata i dan danas zajedno ovo radi sa mnom, i nekad, možda, ako ćemo jednog dana to zaslužiti, onda će nastati vina i sa našim imenima. Ono što sam trebao napraviti i kome sam se trebao zahvaliti, to sam uradio. Pogotovo ova zadnja priča, ovaj projekt koji sada radim - mislim da će to biti moja životna priča na kojoj ću postaviti moj kraj, da to bude kraj kvalitete i sveg mog vjerovanja u terroir, tradiciju i u tu ljubav.

To su Goriška brda u Sloveniji?

- Da, a dio je i u Italiji, u brdima Collio. Želio bih tim svojim projektom pokazati da znam i da sam prepoznao da ovo može biti jedna od najboljih regija i da samo fali puno tog ekstremizma, volje, znanja, ljubavi, ali da se može napraviti isto tako dobro vino kao i u nekom top grand cru, top regijama svijeta.

A da li sin Leonardo pokazuje interes za vinima?

- On apsolutno prati sve i sve proba, mada ga ja sada ne želim opterećivati s tim, jer mali je on, sportaš, fudbaler. Super je đak u školi, igra taj fudbal, ali prati on i vino. Nema još 11 godina, ali on već danas prepozna šta je Chardonnay, Sauvignon itd. Tako da bez nekih obaveza, vidim ga ja u tome, po njegovom karakteru, da imam pravog nasljednika koji će možda dati tome svemu i neki svoj pečat.

Prisutni ste na tržištu BiH već neko vrijeme. Kako to ide?

- Prisutan sam tu, pa ja mislim otkad je uopće vino počelo biti tu prisutno, kad je ono počelo dobivati neki pravi značaj, dakle od samog početka. To je meni bio jedan izazov i tako da još kada sam upoznao Armana i Bud Import (distributeri, op.a.), a kasnije i Amira i sve koji tamo rade, shvatio sam da sam ja sigurno taj ko-kreativac cijele te priče koja se desila s vinima u BiH, i vidim kako to lijepo ide. Uživam, i nisam tu samo poslovno, samo da bih bio i na toj adresi nego i zbog ljudi koje sam upoznao, koji su mi dragi i drago mi je da sam dio toga. Možda će se nekad u nekoj storiji znati da je bio taj neki vinar Simčić koji je bio s tim ljudima i koji je počeo i borio se za tu kulturu i na tim prostorima.

Možete li se zamisliti i u nečem drugom?

- Ma, ja sam toliko zaražen ovim… Dobro, znam sebe i znam, tj. siguran sam da bih mogao raditi bilo šta, ali toliko sam sada prošao ovoga da ne vidim nijedan drugi posao koji bi mi mogao dati tu ljubav i taj entuzijazam. Ne razmišljam više, ne zbog toga što ne cijenim druge poslove, jer znam da kad bih npr. kroz 20 godina pokrenuo nešto drugo, uz ljubav i entuzijazam, da se to može. Kad sam ja počinjao, to su bila teška vremena, nije bilo tih toliko mogućnosti, ali ja sam evo shvatio da se ustrajnošću i opet kažem ljubavlju, i sa profesionalnošću može napraviti veliki posao. Ipak mislim da sam te druge mogućnosti već preskočio, da ću u ovome ostati i da ću tu i ostariti. I to će mi biti drago! (smijeh)

Živite, reklo bi se, jako lijepim životom. Šta je za vas pravi užitak?

- Živim lijep život zbog toga što volim ono što radim. Znam cijeniti sve što sam prošao. Moja najveća vrijednost je što sam imao priliku upoznati sve te ljude iz svih tih zemalja širom svijeta, i to mi je dalo jednu širinu. Volim i to što ljudi cijene ono što ja radim, jer vidjeti stalno jednog vinara na prezentacijama, u restoranima, u finom društvu itd., to je super, ali do toga treba doći. Ima i onih drugih lijepih trenutaka, koje živiš sa prirodom, i kad priroda tebe treba, ti moraš biti tamo. To je vino i loza. To su one stvari koje su najjednostavnije a koje ljudi lako zaborave ili ih ne vide. Meni nije teško biti tamo kad me čeka vino, kad me traži. Nije bitno u koja doba ili koji dan, ja sam tamo kad me ono treba. Zbog toga možda dođu i neki lijepi trenuci, oni koji se vide u široj javnosti, dojam koji ostavljaš. To jeste apsolutno težak posao, to je i jedan veliki life-style i ako neko ko živi uz tebe to ne razumije, onda je to jako teško. Ali iskreno, ja u svemu tome zaista uživam. ■