Nova godina… Ne može čovjek da je ignoriše, pa to ti je! Nekad bismo je najradije prespavali, prećutali, pravili se da ne postoji, ali kako kad ti već krajem novembra počnu postavljati pitanje “Šta ćeš za Novu?”, kao da si totalni gubitnik ako nemaš neki uzbudljivi plan! Puno brate halabuke oko jednog dana u godini, dužan si se zabaviti i proveseliti kao po komandi, a čini mi se da počinjem shvaćati i zašto - lakše je “udarit’ brigu na veselje” nego zapitati se gdje smo to bili i šta smo radili ovu godinu, opravdasmo li očekivanja (svoja, tuđa - svejedno) ili ih razočarasmo? I, šta li nas tek čeka u Novoj godini? Hoće li ta biti ona prelomna, ona kad ćemo konačno zakoračiti na tu čuvenu zelenu granu?
Piše: Sara Krajina
Gdje si bio, šta si radio
Mora se čovjek nekad tako priupitati gdje je bio i kuda ide, a Nova godina čini se kao neminovan trenutak za jednu takvu intimnu inventuru. Nije lako kada spoznaš da si htio jedno, a dobio drugo, da si krenuo jednim putem, a završio na sasvim drugom mjestu. Jesi li držao konce života u svojim rukama, pitaš se, ili si nekako dopustio da ti iskliznu pa te život odvukao ko zna gdje? Jesi li mogao bolje, više?
Mnogi sebi zadaju nove ciljeve za Novu godinu, ali malo bude frka kad na kraju godine podvuku crtu pa shvate da su omanuli. Nisu prestali pušiti niti su smršali, nisu se usudili promijeniti posao koji mrze niti su otputovali tamo gdje su oduvijek sanjali da će ići, ili su i dalje u braku koji je već dugo jednom nogom u grobu a drugom na kori od banane, premda su se svečano zakleli da će iz njega izaći i prije negoli lišće opadne s grana… Uistinu, nije se lako baviti samim sobom i svojim promašajima, stoga ne čudi sveopći stav za Novu godinu: “Hajmo svi ruke gore!”, traži se zabava, putovanje, kakav god bijeg od prave istine. O njoj možemo misliti i poslije, sada treba živjeti…
Pandorina kutija
Nekad pogledam u starije ljude pa shvatim da je ono “poslije” kod njih sada tu, urezalo im se u bore, u sjetan pogled u daljinu. Shvatiš tada da se s Novom godinom i tebi piše još jedna recka, nabrao si još jedno ljeto i zimu, i tvoja se bora nazire, ocrtava, prijeti da te izda pred cijelim svijetom. Uskoro ćeš i ti tako prebirati po sjećanju, gdje si bio, šta si radio, kakve si sve ciljeve pred sebe stavljao kroz godine, a kolike si samo napustio nedovršene, ostavio nedorečene. A tek kad zaviriš u glavi u stari album prepun slika, kad se sjetiš dragih lica koja su tu još samo u tvome sjećanju, onda te tek obuzme sjeta. Jednom kad otvoriš Pandorinu kutiju, iz nje svašta izađe… Stoga stvarno ne čudi što pred Novu godinu svi kao da malo polude, pa samo traže zabavu! “Tu staru boljku ja lečim starim lekom - dabome vinom, ta ne bi valjda mlekom…”, kaže Balašević.
Nova godina… Ne možeš da joj ne poklekneš, šta jest jest! I još u ovom potrošačkom svijetu prepunom trgovaca koji ti svi nešto prodaju, mame te svojim šarenim novogodišnjim izlozima, ne možeš se oteti vrtlogu novogodišnje euforije. Biraš hotel ili restoran u koji ćeš otići na zabavu (svake godine sve skuplji), biraš odjeću koju nemaš izbora nego kupiti prije rasprodaja pa ćeš zbog pet dana ranije platiti pedeset posto više, biraš poklone za porodicu i prijatelje, biraš svečano jelo koje ćeš svečano servirati, biraš ukrase za dom, jelku… Sve te to košta k’o Svetog Petra kajgana, ali neka, treba živjeti dok se može. Svakako prerano dođe ono “poslije”, kada ćeš zbrajati račune, pogotovo one cehove koje ti duša napravi. Ima kad ćeš se pitati koji si put izabrao i da li je bio ispravan: “Ne idi tamo kuda te staza vodi, već kreni tamo gdje staze nema i ostavi trag.” (Ralph Waldo Emerson)
Posljednji komentari