U proljeće svi nešto pospremamo i čistimo - sobe, kuhinju, ormare, ali i same sebe. Odluke da ćemo u ovoj godini biti u boljoj formi, jesti zdravije, baviti se fitnesom itd. koje smo s tako puno uvjerenja donijeli oko Nove godine, a nikad sproveli u djelo, počnu u proljeće da nas progone. Od stida što slagasmo sami sebe, a i potpomognuti sveopćom pozitivnom energijom mirisnog, sunčanog proljeća, konačno se onako truntavi i umrtvljeni od dugog zimskog sna trznemo iz letargije. Sve što mi treba je snaga volje, pomislim, samo kreni, pomislim…
Piše: Sara Krajina
Prevari me jednom, prevari me drugi put…
Provrtim po glavi vlastite fizičke (ne)aktivnosti od Nove godine do danas, pa me malo sramota. Kuhinja-kauč-krevet, pa na lijevo krug, a stalno sebi (lažno) govorim kako moram nešto poduzeti. Sjetim se i kako sam se danima šunjala oko fitnes centra, kao kakav lopov, malo radoznala, ali i malo više lijena, a sve se plašeći da će me neko uhvatiti i natjerati me da uđem unutra i vježbam… Snaga volje: nula bodova, ali opravdanja sam našla mnogobrojna - previše je hladno, prehladit ću se kad izađem vani onako znojna pa kud sam onda prispjela, a još ako skvasim kosu, otpast će mi glava sto posto itd. Rezonsko razmišljanje, potapšem samu sebe po ramenu, pa pravac nazad kući na kauč pod toplu dekicu. Onda se konačno natjeram da uđem u sportski centar jer stvarno je ni pet minuta hoda od kuće, pa ne mogu muljati da mi je daleko i nije na ruku. Ljubazno me prošetaju naokolo, svega tamo ima - volja te teretana, bazen, pilates, košarka, stoni tenis, yoga… Obuzme me ushićenje od silnog izbora jer kontam, ako mi se ne svidi jedno, uvijek mogu probati drugo, pa na putu do kuće kujem plan kojim ću redom početi s aktivnostima, da li prvo teretana pa bazen ili bazen i košarka ili… Od silnog razmišljanja dobijem psihosomatsku upalu mišića pa se sutradan probudim kao da sam stvarno vježbala u teretani barem dva sata, sasvim mi je nejasno kako… Što ti je snaga volje! I to ona da se oduprem samoj sebi.
Vježbanje na klupi
Kad sam već tako zabrljala na planu fitnesa, kontam kako to sve moram kompenzirati barem dobrom ishranom, a to mi, srećom, barem nije teško. Ide mene kuhinja, volim i povrće na živu sreću, pa polako zamijenim mesožderski nagon za onaj malo pitomiji, s više ribe i povrća. Ohrabrena da mi ova prehrambena tranzicija nije prošla tako strašno, usudim se za prvih lijepih dana čak poći u šetnju! Sva sreća pa ovdje gdje sam ima puno parkova, mogu da biram do kojeg ću šetnjom goriti kalorije. Ponovo me spopadne onaj strašni ushit, uspjela sam, velim sebi, trznula sam se i pokrenula, šetam sad skoro svaki dan do parka. I sva sretna uhvatim se prve klupe i kontam, čuj ja da nemam snagu volje, ma nemoj…
Posljednji komentari