Koferi puni odjeće, torba za plažu samo što ne eksplodira od silnih kerefeka, u neseseru za kozmetiku gužvaju se losioni za prije sunčanja, za sunčanje, za poslije sunčanja - nema im kraja. I kad si sve to dahćući dovukljao do apartmana na moru, pa izašao na terasu i ugledao ono azurno more, shvatiš da si ispao magarac! Jer sve što ti je trebalo, upravo je tu, u tom pogledu…
Piše: Sara Krajina Jazvić
Željezni kreveti i pretrpani ormari
Zanimljivo mi je pratiti kako se kroz život naše potrebe mijenjaju. Kad si mali, bitno ti je samo otići s rajom na more, svejedno gdje. Nema staraca da ti diriguju pa se raspametiš od tolike slobode. Nema doduše ni komfora jer hraniš se kako stigneš, spavaš na tvrdim, željeznim krevetima koji zaškripe samo što se počešeš, a ono malo džeparca nikad ti ne dotraje do kraja ljetovanja. Još ako si u kampu, pa se boriš sa raznoraznim bajama, vrućinom, zajedničkim tuševima, krađom odjeće… I dalje je tebi super, vrijedi ti onaj osjećaj slobode više od ičega, ali ipak krišom pomisliš kako komfor i nije tako bezveze stvar.
Kad malo odrasteš, standardi se promijene, pa nije ti baš svejedno na kakvom ćeš krevetu spavati i s koliko ljudi ćeš dijeliti kupaonu. Tada ti je i džeparac malo veći ili si već negdje i zaposlen, pa imaš koju paru za priuštiti pristojan smještaj. Doduše, opet ga dijeliš sa još 5 ljudi, ali to su makar sve tvoji prijatelji, pa nije tako strašno. Sretan si jer si na moru, jer si s rajom, a još imaš svoj kutak u apartmanu, premda ne i cijelu sobu. S uzbuđenjem raspakuješ kofer prepun stvari koje si spakovao prema ideji „možda zatreba”, nema čega nema tu, od igle i konca pa do džempera ako slučajno zahladi. A pošto ne znaš unaprijed koja će ti boja zatrebati kad zahladi, onda za svaki slučaj poneseš i crveni i plavi i bijeli i crni… Onda otvoriš majušni ormar u koji je vas svih šestero pokušalo strpati stvari, pa shvatiš da ne može više stati, taman i da ga nogom uguraš… Nema ti tada druge nego „živjeti iz kofera”, tješiš se da nije toliki problem nešto ispeglati kad ti zatreba, a onda već sutradan odustaneš od ideje („ko će (se) peglati?!”) pa živiš u istoj majici i šorcu 7 dana. Žao ti sve one fine robe koju si s toliko pažnje pripremao i odabirao za more, ali shvatiš da ti je zabava s društvom ipak važnija od stvari, pa pomiriš se s time. Malo ti teško padne kad shvatiš da niste svi isti, nerviraju te oni koji nikad ne pospreme iza sebe, izluđuju te silni peškiri i kupaći kostimi pobacani svuda, a i smeće koje niko da izbaci danima. Tek kad otkriješ da ti neko stalno krade tvoj šampon ili parfem, a nikako da dokučiš ko, dođe ti da pošiziš od muke. Pomisliš tada kako je komfor ipak jedna dobra stvar i kako bi bilo lijepo imati ga…
Pogled koji liječi dušu
Premotaj priču nekoliko godina naprijed, i eto tebe sada već kao odrasle, zrele osobe, ljetuješ udvoje i sve je puno drugačije. Naravno, opet se nasadiš pa dovučeš od kuće skoro sve što imaš („Gospođo, da niste možda spakovali i veš mašinu?”, upitao me nedavno jedan carinik), ali sad vas je samo dvoje u lijepoj sobi i skoro pa stanu sve stvari u ormar…
Uhvati te neki silni ushit što ste uopšte tu, što ste pronašli dobar apartman (50 m od plaže, 200 m od centra, 150 m od prodavnice - sve si to prošnjufao unaprijed), što ćeš na kraju maznuti iz kupatila sve one gratis bočice šampona, balzama itd. Ništa ljepše od tog prvog momenta kad se nađeš na moru, pobjegao iz svakodnevnice i obaveza, okružen komforom. Sve dok ne izađeš na terasu zbog koje si cijelu stvar masno i platio, pa ugledaš vistu kao iz snova - ne znaš je li ljepša danju kad se brodice valjuškaju po modrim valovima ili noću kad te zvijezde odasvud prekriju kao čarobnim plaštom! Tada shvatiš da si dogurao do jednog sasvim novog nivoa komfora: onog gdje ti dok sjediš mirno na ležaljci i pijuckaš neko piće, a za ruku te drži tvoja ljubav, takav pogled naprosto liječi dušu. Zaboraviš i na one puste haljine koje vire iz prenatrpanog ormara koji se ne da zatvoriti, i na sve drugo. Sve što ti je ikad trebalo, tu je, na toj terasi iznad mora…
Posljednji komentari