Gradonačelnik Cittadelle, gradića u blizini Padove, donio je odluku o zabrani prodaje kebaba i sendviča.
Pripremio: Adnan Učambarlić

U njegovom objašnjenju stoji da su kebabi smrdljivi i da nisu dio talijanske tradicije, prenosi AFP.

Gradonačelnik Massimo Botocci, inače član populističke Sjeverne lige, izjavio je da se zabrana odnosi na prodavnice u centru grada jer takvi proizvodi “ne odgovaraju historijskom mjestu zbog načina na koji se jedu i mirisa koji imaju”.

“Ako neko poželi da pojede kebab, može to učiniti u svom domu ili van starog dijela grada”, dodao je.

Botocci je poznat po uvođenju zabrana prosjacima i uličnim prodavcima, kao i zabrani parkiranja i prijedlogu zabrane konzumiranja alkohola osobama mlađim od 16 godina.

Sjeverna liga, čiji je član, dio je vodeće koalicije talijanskog premijera Silvija Berlusconija.

Talijanski modni dvojac Domenico Dolce i Stefano Gabbana i čuveni alkoholni brend Martini najavili su da će uskoro lansirati zajednički proizvod - alkoholno piće sa potpisom Dolce & Gabbana koje će proizvoditi Bacardi, vlasnik brenda Martini. Dvojac je dizajnirao i iskušao piće koje će biti predstavljeno na skoroj milanskoj sedmici muške mode.

Izvještava: Adnan Učambarlić

Poznavaoci njihovog poslovanja kažu da je ovo neobičan potez za Dolcea i Gabbanu koji su tradicionalno oprezni u stavljanju svog potpisa na proizvode izvan industrije mode i ljepote, i samo su jednom ušli u takozvani co-branding lansiranjem mobitela sa Motorolom prije pet godina. Dolce i Gabbana kažu da njihovo partnerstvo sa Martinijem traje više od deset godina, a u čast novog pića otvorili su barove u D&G prodavaonicama u Milanu i Šangaju.

Talijanski su trgovački centri postali još zanimljiviji kada su u njima osvanuli Let’s Pizza automati koji nude svježe pripremljenu pizzu u samo nekoliko minuta. Poklonici autentične talijanske pizze nisu prihvatili ovakvu ideju, pa se već nekoliko godina čeka pokušaj izlaska na strano tržište.

Pripremila: Dragana Nižić

Iako smo navikli na automate koji prodaju sokove, kafu, čokoladice i slične grickalice, Talijani su otišli korak naprijed pa su svoju ljubav prema pizzi iskazali i postavljanjem Let’s Pizza automata diljem zemlje. Neobični se automati mogu pronaći u većini trgovačkih centara i zračnih luka, a prolaznici mogu dobiti svježe pečenu pizzu za samo tri minute. Iako su proizvođači najavljivali velik pohod na strana tržišta, u našoj se neposrednoj blizini to još nije dogodilo. Za sada se ovakve pizze mogu pronaći smo u Italiji, ali i tamo postoje brojne kritike na račun proizvođača. Naime, iz Udruženja talijanskih pizzerija poručuju kako su automati samo igračke, te da nikako ne mogu konkurirati autentičnoj talijanskoj pizzi koja je kako se vjeruje izumljena u 18. stoljeću u Napulju.

Iako ćete pomisliti kako se radi o manje kvalitetnim pizzama nego u restoranu, tvorci ovih tehnološki inteligentnih aparata pobrinuli su se da oni budu opremljeni za sve faze u izradi, od samog razvlačenja tijesta, do dodavanja umaka i nadjeva za četiri vrste pizza koliko ih se trenutno nalazi u ponudi. Automati su razvijeni na sveučilištu u Bologni, a njihov izumitelj Claudio Torghele smatra kako će se svidjeti ljubiteljima pizze u recesijsko vrijeme, jer se cijena jedne pizze kreće oko 4 eura.

„Život je kombinacija čarolije i tjestenine” - Federico Fellini

Pripremila: Nina Branković

Tjestenina ili pasta, kako je nazivaju u Italiji, dostupna je u mnogim formama i veličinama. Omiljena je hrana djece, ali ni odrasli ne zaostaju kada je u pitanju uživanje u ovoj vrsti hrane. Tjestenina je prema želji formirano tijesto ili tijesto sušeno na zraku od brašna ili griza tvrde pšenice (durum) ili meke pšenice (krušna). Osim brašna ili griza, tijesto se sastoji iz vode, soli i kod nekih sorti i jaja. Razlikujemo talijansku i azijsku tjesteninu. Jedna značajka svih tjestenina je da se prije jela moraju na ovaj ili onaj način omekšati. Bilo kuhanjem, bilo samo parenjem u vodenoj pari.

Kuhanje tjestenine

Tjestenina se mora kuhati u većoj količini vode te je za 100 g tjestenine potrebno 1 litar vode i 1 dkg soli. Kad voda prokuha, dodaje se kašika ulja da se tjestenina ne slijepi. Čim voda ponovno provrije može se smanjiti vatra. Šerpu nije poželjno poklopiti. Da li je tjestenina dovoljno kuhana najbolje se vidi na presjeku: ukoliko se na središnjem dijelu nalazi tanki bijeli sloj, tjestenina je kuhana na talijanski način tzv. “al dente” (što znači da se tjestenina osjeti pod zubima kada se zagrize, a ne raspada se u kašu). Ukoliko želite da cijeli presjek bude staklasto-mutno-žućkast, potrebno je kuhati još 1 ili 2 minute. Dobro kuhana tjestenina nije ljepljiva i lako se grize, dok je nedovoljno kuhana žilavo - kruta. Neki savjetuju da se nakon kuhanja tjestenina ispere toplom vodom, no to je potrebno samo kod manje kvalitetne tjestenine i one koja se previše kuhala. Nakon što se skuhala, tjesteninu treba prebaciti u zdjelu koju ste zagrijali u rerni i malo pouljiti ili dodati maslac, odnosno pripremljen sos.

Vrste tjestenine

Iako se još uvijek vode sporovi oko toga je li tjestenina nastala u Kini ili Italiji, Talijani su bez sumnje stručnjaci na području tjestenine - bile to školjke, roščići, uha ili pužići - jedva da postoji još neki zgodan oblik koji nisu napravili. U toj zemlji maslina i vina postoji više od 300 različitih vrsta tjestenine.

Velika većina talijanske tjestenine se proizvodi od griza tvrde pšenice i bez jaja. Postoji bezbroj oblika tjestenine, a da bi je koliko-toliko mogli razlikovati barem po obliku, uobičajena je sljedeća podjela prema završetku imena tjestenine:
• elle - široka, npr. Tagliatelle
• ette - uska, odnosno mala, npr. Lasagnette
• ine/ini - mala, npr. Spaghettini, Tortellini
• oni - velika, npr. Cannelloni, Tortelloni

• rigate - naborana
• lisce - glatka

• mezze - odrezana, skraćena (ustvari polovica)

Gusto izjava: “Sve što vidite, dugujem špagetama.” - Sophia Loren

Spaghetti

Mada mnogi vjeruju da je postojbina špageta Italija, oni potiču iz Kine. U Kini su špagete pravili od rižinog brašna te se i sada ta vrsta paste veoma koristi u kineskoj kuhinji pod nazivom „noodles”.  U Kini su se pravili hiljadama godina prije nego ih je Marco Polo donio u Italiju. Naziv spaghetti u doslovnom prijevodu znači „konopčići”. Postoje različitih debljina i dužina (najmanja dužina je 30 cm). Tanji špageti nazivaju se spaghettini ili vermicelli. Prema mnogima, najbolji špageti dolaze iz grada Napulja.

Fusilli

Tjestenina koju ponekad nazivaju i „uvrnuti špageti” izgledaju kao mali otvarači za čepove i zbog svog oblika. Uvrnuti su i maleni, ali baš zbog oblika dobro primaju krem umake. Istovremeno se dobro slažu sa težim umacima od mesa pa i s vinom. Postali su veoma poznati u seriji “Seinfeld” kada je u jednoj od epizoda Kramer pravio ‘Fusilli Jerry’.

Tagliatelle

Ovo je klasična tjestenina iz okolice Parme u Italiji. Tanki rezanci su uži od pappardella i često su obojeni dodacima te se mogu naći u obliku gnijezda. Legenda kaže da je tagliatelle izmislio talentirani dvorski kuhar koji je inspiriran frizurom koju je Lucrezia Prva imala prilikom vjenčanja za Hanibala Drugog 1487. godine. Recept je nazvan Tagliolini di pasta e sugo, alla maniera di Zafiran (tjestenina tagliolini i sos u stilu Zafirana). Cjelokupna delikatesa servirana je na srebrnim tanjirima. Tokom narednih godina tagliatelle su postale manje sofisticirano jelo te su se našle na trpezama običnih smrtnika.

Fettuccine

Tanki rezanci širine oko 1 cm su varijanta tagliatella, a naziv im znači „mala mašna”. To je vrlo popularna vrsta tjestenine u Rimu. Ravne su, tanke i sadrže jaja. U talijanskoj kuhinji tradicionalno se kuhaju nakon što se svježe pripreme, ali se i suha verzija može naći na tržištu. Popularne fettuccine u Sjevernoj Americi su fettuccine alfredo.

Penne

Penne je talijanska riječ za „nalivpero” te ova tjestenina prati oblik nalivpera. To je specifična, kratka, šuplja tjestenina s koso odrezanim krajevima. Ova vrsta tjestenine se može naći i s glatkom (penne lisce) i valovitom površinom (penne rigate). To je jedna od najpopularnijih tjestenina i specijalitet je Campanie, dijela južne Italije. Smatra se da penne rigate upravo zbog nabora dobro drže sosove. Penne se slažu sa mnogim sosovima, kremastim i gustim. Penne se mogu zapeći u rerni, a penne all’Arrabbiata, ljutim, začinjenim sosom na bazi paradajza su tipično talijansko jelo.

Lasagne

Lasagne je množina od riječi ‘lasagna’ koja je orginalno stigla iz centralno sjeverne talijanske regije Emilia Romana. Široke ravne plohe od tjestenine su prvobitno korsitili Rimljani koji su ih nazivali ‘laganum’. Riječ lasagna stiže od latinske riječi „lasanum” što znači lonac. Kasnije su se lasagne razvile u jelo koje poznajemo danas sa mesom ili povrćem, sirom i paradajzom. Moderna lasagna tjestenina je široka oko pet centimetara i ponekad je napravljena sa špinatom. Najpopularniji sirevi koji se koriste za pravljenje lasagna jela su mozzarella i ricotta, a sos je paradajz i bešamel. Lasagne se danas mogu naći u trgovinama kao gotovi proizvod od oštrog brašna. Njihova je prednost u tome što ih ne treba prethodno kuhati.

Cannelloni

Cannelloni su talijanska riječ za “velike cijevi” baš kako ova tjestenina i izgleda. Nastali su 1907. godine u jednom od restorana u Sorrentu u Italiji (kod Napulja). Proslavio ih je kuhar Nicola Federico koji je tokom svoje 31-godišnje kuharske prakse postao poznat po specijalnoj tjestenini, cannellonima koje je spremao. Tokom Drugog svjetskog rata njegova porodica se iz Sorrenta seli u Napulj da bi izbjegla bombardovanje te cannelloni postaju poznato talijansko jelo koje se uobičajeno jede nedjeljom.

Ravioli

Ravioli su maleni jastučići od tjestenine koji su obično punjeni različitim sastojcima. Neki sadrže sir, drugi šunku ili paradajz, a mogu se naći i punjeni sa faširanim mesom. U bolje opskrbljenim trgovinama ima ih i sa punjenjem od gljiva. Ravioli oblikom mogu biti okrugli ili trokutasti, ali postoje i specijalni oblici poput srca ili malih riba. Obično se poslužuju uz maslac ili maslinovo ulje, ali im se često dodaje i neki lagani sos. Ravioli se, također, mogu koristiti i u supama.

Tortellini

Ovo je pasta slična raviolima samo je oblik drugačiji. Izgledaju kao malene napunjene zemičke te su punjene špinatom, mesom, šunkom, sirom i drugim punjenjima. Serviraju se i u supi kao klasično talijansko jelo tortellini in brodo. Potiču iz Bologne i za njih je vezana legenda: kada je boginja Venera došla u tavernu u jednom od talijanskih gradića, dok se spremala u svojoj sobi kuharski pomoćnik ju je špijunirao kroz ključaonicu pokušavajući uživati u njenoj ljepoti. Međutim, uspio je vidjeti samo njen pupak. Odjurio je u kuhinju i prema svojoj viziji napravio oblik tjestenine koji se danas naziva tortellini.

Sosovi uz tjesteninu

Uz tjesteninu postoje mnogobrojni sosovi, ali se svi ne slažu isto sa svakom vrstom. Te stoga, nije čudo da je pitanje koja se vrsta tjestenine najbolje slaže s kojim sosom gotovo postalo “filozofija” za sebe. Prilikom odabira sosa za tjesteninu najoblje je pratiti osnovno pravilo: što je teži sos to je šira tjestenina. Na primjer, sa tamnim sosovima od mesa idu široki rezanci kao što su pappardelle. S bogatim varijantama sosova od mesa i povrća ide kratka tjestenina kao što su penne ili rigatoni. „Dugački” maccheroni i spaghetti mogu se kombinovati s gotovo svim sosovima - savršeni su s aromatičnim sosovima koji se pripremaju sa začinima i umacima od paradajza.

Pesto alla genovese

Sos pesto alla genovese je nastao u sjevernoj Italiji, iz grada Genove. Taj se dodatak tjestenini ne kuha već se priprema u posudi miješanjem bosiljka, soli, ekstra djevičanskog maslinovog ulja, bijelog luka, pinjola i naribanog tvrdog sira (najčešće se koristi Parmesan, ali u obzir dolaze i druge vrste poput Pecorina ili Grane Padano). Moguće ga je kupiti već gotovog u samoposlugama, a Talijani ga osim tjestenini dodaju i njihovim poznatim minestronima. Kod nas ga je moguće nabaviti u Mercatoru, Konzumu i drugim bolje opsrkbljenim samoposlugama.

Bolognese

Grad Bologna može se pohvaliti možda najpoznatijim sosom - bolognese. Talijanska kuharska akademija je 1982. godine napravila popis sastojaka za bolognese sos i ograničila ih na sljedeće: govedina (faširana), panceta, luk, mrkva, celer, koncentrat paradajz sosa, mesna supa, crno vino i po želji vrhnje za kuhanje. Ovaj sos se prema tradiciji poslužuje uz tagliatelle ili spaghetti.

Carbonara

Još jedna zvijezda talijanske kuhinje je sos carbonara. Taj sos je u svojoj najjednostavnijoj i najautentičnijoj formi kombinacija Parmesana, žumanca, pancete/slanine, začinjeno biberom, solju i papričicom. Zanimljivo je da se u Italiji pod nazivom carbonara ne poslužuje umak koji sadrži vrhnje, a talijanska verzija sadrži i znatno manje umaka od onoga što se često poslužuje u restoranima izvan Italije.

Gusto izjava: „Paradajz sos najbolje ide uz suhu pastu, jer su paradajz sosovi obično preteški za svježu pastu. Svježa ih tjestenina odmah upije. Svježe tjestenine bolje idu uz lakše sosove.” - John Chiakulas

Gusto recepti:

Ravioli s tartufima

Sastojci (za 4 osobe): ravioli 400 g, 2 dcl vrhnja za kuhanje, 40 g ribanog parmesana, 80 g maslaca, 80 g tartufa, malo ulja

Priprema: U tavu stavite maslac, vrhnje za kuhanje, ribani parmezan i tartufe. U dobivenu smjesu dodajte kuhane raviole, te sve zajedno zagrijemo na laganoj vatri.

Vegetarijanske lasagne

Sastojci: velika tegla paradajz sosa za tjesteninu, 0,5 kg narezanih gljiva ili skuhanog, narezanog špinata, 12 polukuhanih lazanja, 0,5 kg mozzarella sira, 1 vrećica instant kvasca, 2 jaja, so, biber, naribani parmesan

Priprema: Izmiješajte pola mozzarella sira, gljive/špinat, kvasac i jaja u velikoj zdjeli. Dodajte pola kašičice soli.
Prokuhajte sos od paradajza za tjesteninu te mu dodajte origana, bosiljka te sličnih začinskih trava.  Stavite malo umaka na dno posude za pečenje. Složite tjesteninu u posudu za pečenje, prekrijte je mješavinom sira i povrća, sosom od paradajza za tjesteninu te mozzarellom. Stavite red tjestenine pa ponovite postupak. Na zadnji sloj tjestenine stavite sos od paradajza za tjesteninu, pospite ga naribanim parmezanom. Prekrijte posudu za pečenje sa aluminijskom folijom, pecite 1 sat na 190ºC. Maknite foliju pa pecite još 10 minuta.

Gusto savjet: Neka se jelo ohladi 15-20 minuta prije rezanja i serviranja.

Trofie al pesto

Sastojci: 200 g trofie tjestenine, 4 krompira, 80 g graška, pesto sos, parmesan za serviranje

Priprema: Skuhajte pastu u slanoj vodi. Izrežite krompir na kriške i stavite ga da se kuha. Kad je napola kuhan dodajte grašak. Kada je sve gotovo, uzmite nekoliko kašika vode u kojoj se pasta kuhala, a ostalo iscijedite. Stavite pastu u tavu i dodajte pesto te vodu koju ste sačuvali.

Gusto savjet: Podijelite u zagrijane posude, pospite parmezanom i uživajte.

Cannelloni

Sastojci: 16 cannellona,  2 kašike naribanog sira parmesana

Za punjenje: 80 g mladog luka (bijeli dio), 400 g mljevenog mesa, 3-4 kašike ulja, 40 g naribanog  parmesana, 40 g naribanog sira grosera, 200 ml vrhnja za kuhanje, 50 ml vina, 1 kašika narezanog vlasca

Za sos od paradajza: 400 ml sosa od paradajza, 250 ml vode, 1 kašika začina od povrća, 1 čili papričica, 2 kašike šećera

Priprema: Na ulju kratko prepecite mladi luk narezan na kolutiće. Dodajte mljeveno meso pa dinstajte dolijevajući vodu oko 20 minuta. Nakon toga dodajte vrhnje, vino, naribane sireve i narezani vlasac. Sve zajedno kratko prokuhajte, malo ohladite i ovim nadjevom nadjenite cannellone.

Cannellone položite u uljem namazanu vatrostalnu posudu i prelijte sosom od paradajza, a pripremite ga na sljedeći način: ispasiran paradajz pomiješajte s vodom, dodajte začin od povrća, narezanu čili papričicu i šećer. Kratko prokuhajte i prelijte preko cannellona, pospite naribanim sirom, pokrijte aluminijskom folijom i pecite u pećnici zagrijanoj na 210°C oko 20 minuta.

Gusto savjet: Poslužite uz zelenu salatu

Spaghetti puttanesca

Sastojci: 4 kašike maslinovog ulja, 3 češnja bijelog luka, 3 narezana inćuna, 390 g sjeckanog paradajza, 30 g kapara, 1 kašika nasjeckanog peršuna, 300 g špageta

Priprema: Na maslinovo ulje dodajte protisnuti bijeli luk i inćune, te ih na laganoj vatri kratko popecite. Dodajte sjeckani paradajz, kapare, dobro promiješajte i kuhajte 5 minuta.

Špagete skuhajte u blago posoljenoj vodi, ocijedite ih i umiješajte u pripremljeni sos.

Gusto savjet: Poslužite jelo toplo, posuto peršunom i parmesanom.

Orašasto voće iz talijanske kuhinje

Pripremila: Selma Gičević

Pinjoli (Pinus pinea L.) su jestive sjemenke bora koji raste u području Mediterana. Pored ovih, nama najpoznatijih kao sjemenčica talijanske kuhinje, u svijetu se koristi i šest vrsta azijskih i jedanaest vrsta američkih plodova bora. Relativno visoku cijenu ovog ukusnog ploda objašnjava činjenica da drvo bora mora biti staro barem 15 godina kako bi rodilo većim brojem šišarki, te to da se do pinjola dolazi u potpunosti ručno: nakon branja, šišarke se suše na suncu, kako bi se otvorile. Nakon toga, ljuske se uklanjaju ručno ili mehanički, i ostaju - pinjoli.

U Starom Rimu pinjoli su služili za pravljenje vina. Istraživači povezuju ovu tradiciju sa sklonošću orgijama kod žitelja ovog dijela svijeta. U ruševinama Pompeje nađeni su dokazi korištenja ove vrste. Neki od nađenih recepata pokazuju da su pinjoli korišteni i za pravljenje senfa, te u kobasicama, salatama, kolačima i sosovima.

Pinjoli imaju nevjerovatnu nutricionističku vrijednost. Vrlo su bogati nezasićenim masnim kiselinama i bjelančevinama, te vitaminima A, C, D, E i vitaminima B skupine, u čemu prednjače u odnosu na druge orašaste rođake. Toliko su bogati bjelančevinama da se mogu uporediti s biftekom! Od minerala, obiluju željezom, magnezijem i cinkom. Pinjoli svojim sastavom sprečavaju bolesti srca i krvnih žila, pomažu snižavanju lošeg kolesterola i krvnog pritiska. Odličan su i stimulator rada bubrega i mokraćnih puteva. Još iz starih vremena poznata su njihova afrodizijačka svojstva; radi se o visokoj koncentraciji cinka, koja pozitivno djeluje na mušku potenciju.

U kulinarstvu

Talijanska kuhinja nezamisliva je bez njih. Poznati sos pesto genovese sastoji se od mljevenih pinjola, kojima se dodaje mljeveni bosiljak, maslinovo ulje i bijeli luk. Pinjoli se mogu jesti sirovi ili lagano prepečeni, što im pojačava aromu. Umiješajte ih u salatu od svježeg povrća, ili ubacite u preliv za jela od ribe ili divljači. Odlično idu uz pečenu bundevu, zelenu salatu i špinat.

Osim u slanim jelima, pinjoli se mogu koristiti i u desertima. Najlakše je da pratite svoj instinkt i hrabro zamijenite neki „standardni” orašasti plod pinjolima. Naprimjer, umjesto badema ili oraha, u halvu ili mramorni kolač umiješajte malo preprženih ili mljevenih pinjola i - voila!

Kupovina

Kod nas pinjole možete kupiti u većini hipermarketa, npr. Mercatoru i Konzumu, kao i u delikates-prodavnicama, cijena cca 7,50 KM za 60 grama. Pakovani, dostupni su tokom cijele godine. Vrlo je bitno po otvaranju držati u frižideru i iskoristiti ih u roku od nekoliko dana, jer lako užegnu.

Dobro je znati da pinjoli mogu izazvati gorak, metalni okus u ustima. Čudan okus se kod nekih ljudi zadržavao i do 4 dana nakon konzumiranja. Provedena istraživanja nisu našla nikakav uzrok ovoj pojavi, te smatraju da se radi o bezopasnom stanju.

Gusto savjet: Ako kuhate za goste, ne zaboravite provjeriti da neko nema alergiju na orašaste plodove, jer su onda vjerovatno alergični i na pinjole.

Pod suncem Italije

Pise: Dragana Nižić

Mediteransko trojstvo kojeg čine kruh, maslinovo ulje i vino životni je stil koji je u Italiji doživio svoj gastronomski i kulturološki vrhunac. Zemlja je to s mnoštvom isprepletenih klimatskih uvjeta, koji povezani starim podrumskim metodama i modernim tehnologijama rezultiraju u različitosti vinskih okusa i tekstura. Ako zemlja može imati aromu, onda Italija miriše svojim vinima od sjevera do juga Apeninskog poluotoka, od prostranih vinograda Piemontea do šarmantnih obiteljskih domaćinstava na Siciliji. Kao kolijevka renesanse i vrhunskog stvaralaštva, Italija je zauvijek usvojila kulturu kreativnosti, a upravo je to ono što je razlikuje od drugih, jer dok ostali samo proizvode vino, Talijani njeguju kult vina kao dar bogova.

Carstvo vina

U kopnenom dijelu današnje Italije još se od prapovijesnih vremena uzgajala Vitis Vinifera, plemenita sorta vinskog grožđa, a arheolozi su dugo vjerovali kako su uzgoj vinove loze donijeli Grci u stoljećima prije razvoja Rimskog Carstva. Danas se smatra kako su neke plemenske kulture čija se vlast protezala duž zapadne obale poluotoka, već posjedovale vinogradarsko znanje i da su Grci svojim dolaskom zapravo samo donijeli neke nove sorte. Bilo kako bilo, ime koje su Grci dali novim teritorijama koji će kasnije postati Rimsko Carstvo, bilo je Oenotria, što doslovno znači „zemlja vina” i izravno ukazuje na ulogu koju je vino već tada imalo u ovom dijelu svijeta od najranijih civilizacija. Vino kao takvo predstavlja kulturni i civilizacijski izazov, za čije su širenje najzaslužniji upravo Rimljani koji su doprinijeli klasifikaciji vrsta grožđa, promatranju i bilježenju karakteristika vina. Tako antički pisac Collumela piše kako vinovu lozu treba uzgajati na laganim i suhim terenima nagnutima prema istoku ili jugu, a zemlju prije sadnje treba prekopati do dubine od jednog metra i razmacima sadnje dvije do četiri stope. Zanimljivo je kako se takav način sadnje koristio do sredine prošlog stoljeća u većini mediteranskih krajeva. U Italiji danas ne postoji nijedno područje gdje se ne uzgaja vinova loza, od alpske granice sa Švicarskom i regije Tirola koja graniči sa Austrijom, pa sve do vrha čizme u Kalabriji, u talijanskoj privredi vino je na prvom mjestu. Gotovo da se ne može proći mjestom uz koje ne postoje nepregledni redovi vinograda, a u svakome od njih krije se posebna vinska romansa koja je odraz sorte, tla i sunca, kao i ljudskog umijeća.

Gusto zanimljivost: Prilikom nazdravljanja, u engleskom jeziku se koristi riječ toast (koja označava i prepečeni kruh), a porijeklo ovakve zdravice je u drevnom Rimu gdje se komadić kruha običavao namočiti u vino.

Šta piju Talijani?

Sa svojih 47 miliona hektolitara Italija je važan proizvođač, ali prateći uspjehe koje je zemlja imala nekada, ostaje zaključak kako je domaća proizvodnja ipak smanjena. Razlog je u tome što se želi proizvoditi kvalitetnije vino, pa se smanjuje količina. Potrošnja vina također je u padu, jer Talijani sada žele piti kvalitetna, dakle, skuplja vina. Većina njih će najradije posegnuti za čašom kralja crnih vina iz Piedmonta, Barolom, ili aromatičnim toscanskim Bolgherijem. Pri tome će često reći kako je upravo vino najsličnije samom čovjeku: hoće li postati dobro zavisi od mjesta rođenja, od toga kako raste, koliko mu se raduje i koliko ga se voli.

Kada je riječ o podjeli talijanskih vina ona se dijele u četiri kategorije: stolna vina s oznakama Vino da Tavola koja označava vina porijeklom iz Italije i ona koja su nižeg kvaliteta ili ne prate trenutna vinska ograničenja, Indicazione Geografica Tipica (IGT) označava vina s preciznom oznakom regije iz koje potiču, stvorena je za nova vina koja ne slijede stroge, stare vinske zakone, ali posjeduju visok kvalitet, zatim vina s oznakama DOC i DOCG koje se odnose na vina iz konkretnijih regija nego IGT vina i ona čije su sorte detaljno definirane, a moraju proći i testiranje kvaliteta da bi se zadovoljili zakonski zahtjevi.

Vinski akvarel Mediterana

U Italiji vlada uvjerenje da vino, kao i život, ima svoj put. Priča o vinima počinje predstavljanjem nekoliko vinogradarskih regija od sjeverozapadnog Piedmonta u podnožju u kojem se na više od polovice vinograda proizvodi vino s oznakom kontroliranog porijekla, do otoka s posebnim statusom Sicilije čija se vina smatraju i jednim od najrafiniranijih talijanskih vina.

Piemonte

Sjeverozapadna regija u podnožju Alpa sa sjedištem u Torinu jedna je od najboljih za uzgoj vinove loze. Tamošnji stilovi variraju od najlakših bijelih vina, preko slatkih pjenušaca do gromovitih crnih vina duge trajnosti.

Lombardia

Ova se regija sa sjedištem u Genovi proteže od alpske granice sa Švicarskom niz rijeku Po i geografski je najveća vinogradarska regija. U proizvodnji su pokriveni gotovi svi stilovi vina i posljednjih nekoliko godina vodeća su po kvalitetu.

Trentino- Alto Adige

Nedaleko od austrijske granice smještena je najsjevernija regija, poznatija kao Južni Tirol, rade se lagana, ali impresivna vina od međunarodnih sorti.

Veneto

Glavna je vinogradarska regija na sjeveroistoku Italije čije je sjedište Venecija, proteže se od jezera Garada na istoku sve do austrijske granice. U ovoj se regiji proizvodi nekoliko važnih i prepoznatljivih vinskih imena, ali kvalitet ispašta zbog prekomjerne proizvodnje i krivih spojeva sorti i položaja vinograda.

Friuli

Najistočnija je vinogradarska regija koja graniči sa Austrijom na sjeveru i Slovenijom na istoku, postigla je uspjeh s internacionalnim sortama suhih bijelih vina.

Emilia- Romagna

To je raštrkana regija južno od rijeke Po, a obuhvaća Emiliu na zapadu i Romagnu na jadranskoj obali s drevnim gradom Bolognom u svom središtu. Jedna je od najproduktivnijih regija, prevladavaju pjenušava vina visoke kiselosti.

Toscana

Jedna je od najznačajnijih regija zemlje po broju kvalitetnih vina i zauzima posebno mjesto u kulturnom središtu zbog glavnog grada Firence, a više nego u drugim regijama, upravo se ovdje odvijala revolucija Vino da Tavola i na tržište je lansirana cijela generacija vina mimo odredbi DOC-a. To dokazuje kako su ovdašnji proizvođači sposobni proizvesti autohtona vina svjetske klase.

Umbria

Ukliještena između Toscane i Marchesa, mala regija sa središtem u Perugiji kao najpoznatije vino slavi Orvieto koje se radi od osebujne sorte lokalnog grožđa u tri osnovna stila: jednostavno suho vino, srednje slatko i slatko.

Abruzzo

Ugled ove planinske regije na jadranskoj obali počiva na dva DOC vina, crvenom koje je sočno i šljivasto, pitko i koje sadrži nepogrešiv dašak morskog zraka, te bijelom koje se pravi od južnjačke sorte naziva bombino.

Calabria

Ciro je jedino DOC vino koje se susreće izvan prsta talijanske čizme, utemeljeno na lokalnom grožđu u crvenom i rosé stilu, posebno je specijalizirano desertno vino od polusuhog grožđa greco.

Sicilia

Jedna od najplodnijih regija sa sjedištem Pelermom, gdje većina vina ne pripada standardu višem od stolnog vina iako postoje mjesta gdje se kvalitet unapređuje. Najslavniji proizvod je ojačano vino marsala, a spektar stilova ide od trpkog suhog (secco) do slatkog (dolce) dimastog okusa.

Sardegna

U Sardiniji su važne crvena sorta cannonau od koje se proizvodi tintasto vino i monica sorta bijelog grožđa.

Prepoznatljiva kvalitetna vina

Vinska kultura uključuje stilove kojih u Italiji ima onoliko koliko i proizvođača, a jednadžba se multiplicira i brojem različitih berbi s kojim se svaki proizvođač susreće tokom rada. Bilo da se radi o plodnom tlu u srcu zemlje ili kršovitim stijenama na jugu, talijanska seoska domaćinstva najbolje se osjećaju kada su okružena izoranom zemljom spremnom za sadnju novih trsova. Na njima će kasnije dozrijeti svjetski prepoznatljiva vina, među kojima se posebno ističu:

Arneis DOC (Piemonte) - bijela vina napravljena od istoimenog grožđa, mnogo oštrija od ostalih, voćnog okusa sličnog kiseloj kruški, pomiješanog s okusom badema

Asti (Piemonte) - slavno slatko pjenušavo vino jedan je od talijanskih klasičnih stilova, s malim postotkom alkohola i prepuno okusa bijelog grožđa, te ušećerenih badema

Barbaresco (Piemonte) - jedno je od najvažnijih crvenih vina koja se proizvode od sjajnog grožđa nebbiolo, jako, taninsko vino, egzotičnog mirisa koje je kao mlado vrlo oporo, no dozrijevanjem postaje pikantno i čokoladnog okusa

Barolo (Piemonte) - kralj crvenih vina i jedan od najvećih putnika među talijanskim vinima; dok je mlado apsolutno je oštro zbog tanina, a zatim poprima izuzetan spektar okusa koji uključuje ljubičice, crne šljive, gorku čokoladu i samoniklo začinsko bilje

Brunello di Montalcino (Toscana) - stvorila ga je obitelj Biondi-Santi krajem 19. stoljeća, a radi se od osobito fine kopije chianti grožđa sangiovese; jedno je od najboljih crvenih vina, jako i krepko, prepuno okusa višnje i sposobno za dugo dozrijevanje

Chianti (Toscana) - vino koje varira u kvalitetu od božanskih vina izuzetne koncentracije, često popraćene s okusom hrasta, pa sve do laganijih crvenih vina; to je tipično crveno vino s okusom narandže i aromom suhog bobičastog voća, možda čak i pelati paradajza i pikantnih aromatičnih biljaka, pa na nepcu ostavlja trag visoke kiselosti i pomalo paprenu primjesu

Valpolicella Classico (Veneto) - lagano vino s jakim naznakama voća, imaju živahan bouquet s biljnim notama i aromom višnje i bobičastog voća

Marsala (Sicilia) - ojačano vino od trpkog suhog do sladića, dimastog okusa koji je gotovo jednak okusu prženih tvrdih bombona

Vernaccia (Sardegna) - lagano bijelo vino, karakteriziraju ga suhoća i kiselost

Gusto poslovica: „Vinograd traži slugu, a vino gospodara”

Kombinacije vina i hrane

Kultura življenja na Mediteranu odiše temperamentom koji je protkan kroz cijelu gastronomsku ponudu, a za Talijane je najbolje kad određeno zajedništvo vina i hrane pruža nešto više od samog zbroja njihovih sastavnih dijelova. Postoji i nekoliko preporuka uz koja jela najbolje odgovaraju talijanski vinski klasici:

Iako uz tekuća predjela u principu ne ide vino, uz juhu od povrća i druge laganije, bistre juhe mogu se poslužiti crvena vina srednje teksture, npr. Chianti kao nadopuna objedu. Uz paštete od pilećih ili svinjskih jetrica najbolje idu bijela vina jakog okusa ili srednje teško crveno vino kao što je Valpolicella, a uz plate suhomesnatih proizvoda sa voćem poslužuju se vina koja imaju vlastitu naglašenu slatkoću npr. Asti, koji se također poslužuje i uz jela sa mljevenim mesom.

Jela od tjestenine su najbolja sa talijanskim koncentriranim bijelim vinima kao što je Arneis koje se poslužuje uz umake sa vrhnjem ili jela sa morskim plodovima, dok s umacima od paradajza najbolje idu lagana do srednje jaka crvena vina poput Barbarescoa. Uz ribe i školjke se preporučuju lagana bijela vina kao što je Vernaccia.

Uz pečenu piletinu i puretinu pristaju mekša crvena vina kao Valpolicella Classico, koja odlično ide i uz sireve i pršut. Kod pečene svinjetine ili pržolica na žaru najbolje prijaju prilično jaka crvena vina s okusom začina npr. toskanski Brunello, dok pečenu govedinu najbolje podnose jaka crvena vina kao Barolo s kojim se radi i rižoto od vina, a ako je umak od senfa ili hrena onda i vino treba biti malo kiselo. Slatka Marsala je desertno vino koje je izvrstan aperitiv, ali je i najaromatičniji sastojak slavne kreme od jaja - zabaglione.

„Pametna mačka pojede sir pa puše niz mišiju rupu sa dahom kao mamcem." - W.C.Fields

Talijanski sirevi svjetske slave

Pise: Nina Branković

Talijani su veliki ljubitelji sira, a sireve proizvode od mlijeka koza, ovaca i krava. Stara tradicija izrade talijanskih sireva potiče još iz vremena Rimskog carstva, a dokazano je da je u Francuskoj postojalo samo nekoliko vrsta sireva prije dolaska Rimskih legija.

Gusto izjava: „Pametna mačka pojede sir pa puše niz mišiju rupu sa dahom kao mamcem.” - W.C.Fields

Iako u Italiji postoji više od 400 vrsta sireva, samo je desetak steklo svjetsku slavu. To su parmigiano, grana padano, pecorino, gorgonzola te nezamjenjivi sirevi bez kojih bi mnogi recepti ostali pusti: mozzarella, ricotta i mascarpone. Svjetsku karijeru napravili su i taleggio, fontina i provolone, ali kod nas se rijetko pojave.

Ako želite probati odličan talijanski sir, a u Italiji ste, najjednostavnije je da se držite sljedeća dva pravila: kao prvo, kupite ili probajte sir iz mjesta ili regije u kojoj se nalazite. Talijani su ponosni na svoj regionalizam i svako mjesto ima skoro pa sigurno i neki svoj sir. Drugo pravilo je slično onom koje se primjenjuje u Francuskoj: dobro pogledajte da li sir ima oznaku DOC iliti Denominazione di Origine Controllata. To je oznaka geografskog porijekla i kontroliranog kvaliteta, kao što je to u Francuskoj AOC (Appellation d’Origine Contrôlée).

Mozzarella - sir bez kojeg pizza ne može

Mozzarella je sir bijele boje, ali može varirati do blijedožute u zavisnosti od prehrane životinje od čijeg mlijeka se ovaj sir pravi. Stara, izvorna mozzarella potječe iz okolice Rima. U 15. stoljeću zvala se jednostavno mozza. Tada se radila isključivo od mlijeka vodenog bivola, a sada gotovo isključivo od kravljeg mlijeka, pogotovo one mozzarelle koje se proizvode izvan Italije. Mozzarella je relativno mekan sir sa visokim procentom vode u svom sastavu. Izvorne mozzarelle rade se u malim grudicama prečnika do 6 cm, u obliku jaja, teškim samo oko 80 do 100 g i uvijek se čuvaju u vlastitoj sirutki. Na dobroj pizzi prava mozzarella je nezamjenjiva. Po tome se lako prepozna dobar picajol (stručnjak za pravljenje pizze): ukoliko koristi mozzarellu i dobre pelate paradajze, onda je dostojan svog poziva.

Ricotta - meki, kremasti sir za punjenja

Ricotta je sir dobiven od ovčjeg, a nekad i kravljeg mlijeka. S obzirom na proces dobivanja ricotte, to je neki polu-sir, blago slatkastog okusa koji sadrži oko pet posto masnoće. Značenje imena je “ponovno kuhan” i najpoznatiji je talijanski sir koji se proizvodi od sirutke, dakle od onoga što je ostalo nakon proizvodnje sira. Zbog toga je vrlo blagog okusa, što posebno odgovara za razna punjenja. U Italiji zamjenjuje svježi kravlji sir. Ono što ostaje u ovom siru je većinom albumin. Ricotta je, kao i mascarpone u sjevernoj Italiji, nerijetko sastojak raznih deserta te se često miješa sa cimetom, šećerom i čokoladom.

Parmigiano - tvrdi, aromatični sir iz Parme

Parmesan, originalnog naziva “grana Parmigiano Reggiano”, jedan je od najpoznatijih sireva iz porodice “grana”, tvrdih sireva zrnate strukture. Vrlo često se kopira, mada je originalni najbolji iz srca Italije. To je sir koji, kao što mu ime kaže, dolazi iz Parme i pokrajine Reggio Emilia. Godine 1955. odlukom o kontroliranom porijeklu cijeloj regiji, a ne samo Parmi, dozvoljeno je ime Parmesan. Struktura “grana” sireva je zrnata i prije zrelosti. Drži se da su najbolji između aprila i juna, a vjerojatno su nastali u samostanima oko rijeke Po. U srednjem vijeku bili su cijenjeni i traženi zbog lakog čuvanja i transporta. Dobivaju na cijeni i starenjem jer okus postaje još jači. U svijetu parmesana najpoznatiji su grana Padano, grana Lodigiano te grana Bagozzo. No, već samo ime parmigiano ili parmesan postalo je sinonim za sve talijanske tvrde sireve svuda u svijetu. Ovo je omiljeni sir Moliera i Napoleona.

Gorgonzola - meki, plavi sir iz 11. stoljeća

Gorgonzola je talijanski plavi sir napravljen od kravljeg mlijeka. Može biti s maslacem ili bez, slan i neslan. Pouzdano se zna da sir gorgonzola postoji od 11. stoljeća. Dobio je ime po malom gradiću blizu Milana u kojem se nekada odmarala stoka koja se vraćala s alpskih pašnjaka i u kojem je sir prvi put napravljen 879. godine. Nije poznato kada je otkriveno da plijesan “penicillium glaucum” poboljšava kvalitet tog mekanog kravljeg sira. Gorgonzola je veoma često korišten sir u talijanskoj kuhinji i može se konzumirati na mnogo načina. Neki uživaju u rižotu s gorgonzolom, puri sa ovim sirom ili ga jednostavno jedu kao meze.

Pecorino - tvrdi sir sa Sardinije

Pecorino je ime za tvrde talijanske sireve koji se dobijaju od ovčjeg mlijeka. Samo ime pecorino znači „od ovce”. Može biti mlad, ali i stariji pa tako na jugu ima istu ulogu kao i parmesan na sjeveru. Ima ih raznih vrsta, iz raznih regija i mikroregija. Porijeklom je sa Sardinije, a zanimljivo je da se uglavnom izvozi pecorino romano, što znači „iz Rima”, premda dolazi sa Sardinije. Česti su i pecorino toscana, te siciliano i sardo koji se također ponose oznakom DOC. Vrlo je ukusan sir koji se u receptima koristi svjež, obično narendan, npr. uz raviole, a oni malo stariji pecorino sirevi najbolje pašu uz svjež kruh i neko dobro vino.

Mascarpone - trostruko kremasti sir

Mascarpone je trostruko kremasti talijanski sir nastao krajem 16. vijeka u području Italije jugoistočno od Milana. To je sir koji se rado miješa s kakaom, likerima, kafom i voćem. Poznat je jer se koristi pri pravljenju tiramisua, velikog venecijanskog specijaliteta.

Gusto izjava: „Vino i sir su stari kompanjoni, kao aspirin i glavobolja, ili kao juni i mjesečina, ili pak kao dobri ljudi i plemeniti poduhvati.” - M.F.K. Fisher

Gusto recepti:

Rukola s parmesanom

Potrebno: 300 g rukule, 100 g parmesana

Za salatni preliv: 40 ml maslinova ulja, 10 ml vinskog sirćeta, 10 ml aceta balsamica, so

Priprema: Rukolu operite, a parmesan narežite na tanke ploške. Maslinovo ulje, vinsko sirće, aceto balsamico i so izmiješajte i prelijte po rukoli. Sve dobro izmiješajte. Pripremljenu rukolu neposredno prije posluživanja prelijte pripremljenim prelivom, posuto kriškama parmesana.

Gusto savjet: Parmesan možete zamijeniti i nekim ovčjim sirom.

Penne s mozzarellom

Potrebno: 400 g penne tjestetine, 200 g šunke, 1 paradajz, 1 crvena paprika, 1 komad mozzarella sira, 4 kašike maslinovog ulja, so, bosiljak, ruzmarin

Priprema: Na vrućem ulju popržite na kockice narezanu šunku dok malo ne porumeni sa svih strana. Dodajte paradajz i papriku i po potrebi dodajte malo vode. Kada je paprika omekšala, znači da je umak gotov. Na kraju dodajte začine. Skuhajte penne, a mozzarellu izrežite na listiće. Na penne stavite pola narezane mozzarelle, lagano promiješajte te dodajte umak i ostatak mozzarelle.

Gusto savjet: Čim se mozzarella počne topiti, poslužite. Ukrasite listićima peršuna.

Bundeva s pecorino sirom

Potrebno: manja bundeva, pesto sos, mažuran u prahu, listovi bosiljka, sir pecorino (kao zamjenu možete koristiti i sir pekorelo)

Priprema: Bundevu operite, presijecite na pola, izvadite sjemenke i isijecite na manje komade. Posložite u pleh i pospite mažuranom u prahu. Na svaki komad stavite po pola do jednu kašičicu pesto sosa pa zatim pospite bundeve nasjeckanim listovima bosiljka. Na kraju stavite po jedan tanki listić pecorino romano sira. Pecite u ugrijanoj rerni dok bundeva ne omekša.

Gusto savjet: Poslužite vruće.

Pise: Adnan Učambarlić

Kada se spomenu talijanska pića obično se odmah pomisli na vino, a zatim na kafu. Talijanski kult kafe je jedinstven u svijetu sa svojim ritualima i vrstama kafe za svaku priliku. Skoro da je potreban rječnik kafe i protokol ponašanja za naizgled trivijalan čin njenog ispijanja. Ipak, nisu kafa i vino jedina pića u Italiji, tu je ledeni sorbetto, desertni specijalitet za kojeg Talijani tvrde da potiče direktno sa Neronovih bakanalija. Također, Talijani se ponose svojim osvježavajućim i, donekle, ljekovitim likerima te svojom rakijom -grappom, za koju je Bachelard zapisao da je „voda koja pali jezik i koja se rasplamsa na najmanju iskru. Ona nestaje za onim što pali. Zajednica je života i vatre.”

Kafa na sto načina

Talijani godišnje popiju oko 9 milijardi šoljica espressa. Espresso se ispija na brzinu, u dva do tri gutljaja, iz šoljice koju talijanski ugostitelji nikada neće napuniti više od jedne trećine, pa makar čekali cijeli dan, a naručivanje dvostrukog espressa smatraju svetogrđem.

Ukoliko vas put nanese u Italiju, mogao bi vam dobro doći mali riječnik talijanske kafane:

Caffe - Želite li piti espresso, malu šoljicu jake kafe koja će vas brzo razbuditi, naručit ćete caffe. Talijani često dodaju pjenu od karamele koju zovu ‘crema’ a ona je vrlo bitan sastojak ove kafe.

Caffe lungo - Duga kafa. Drugi naziv je Caffe Americano, koju Talijani nazivaju i acqua sporca (prljava voda). Pravi se tako da se voda iz aparata pušta sve dok kafa ne postane gorka. Kod nas je zovu produžena.

Caffe ristretto - Kratka kafa mora biti kompaktna, ali ne i gorka. Isticanje kafe iz aparata se prekida ranije nego što je uobičajno, što kafi daje poseban okus. Kod nas je zovu kraća.

Caffe corretto - Prepravljena kafa. Pod time se podrazumijeva da je u nju dodano malo likera, konjaka ili rakije. Napomena: Nije nimalo bezopasna, može se vrlo lako napiti od nje.

Caffe con panna - Espresso sa šlagom.

Caffe con zucchero - Espresso sa šećerom. Obično sami dodajete količinu šećera koju želite, ali u nekim dijelovima Italije, poput Napulja, kafu dobijete gotovu sa šećerom. Ukoliko ne želite šećer morate posebno naglasiti da pijete bez šećera (senza zucchero).

Caffe macchiato - Kafa s mlijekom, s malo pjene na vrhu. Servira se u šoljici za espresso.

Caffe latte - Espresso sa toplim mlijekom bez pjene. Servira se u staklenoj čaši. Ne preporučuje se naručivati van turističke zone, jer riskirate da dobijete samo pregrijano mlijeko u čaši.

Caffe freddo - Ledena kafa.

Caffe Shakerato - Kombinacija espressa, šećera, leda i čokoladnog sirupa. Sve se dobro promiješa i servira u lijepoj staklenoj čaši.

Osvježavajući sorbetto

Poslije kafe, jedan od najpopularnijih talijanskih specijaliteta/osvježenja je sorbetto. To je ledeni talijanski desert spravljen od zaslađene vode sa ledenim voćem, čokoladom, vinom ili likerima. Porijeklom je sa Srednjeg Istoka, a ime je dobio, kao i naša riječ šerbe, od turske riječi şerbat/şerbet, što znači piće. Narodno vjerovanje je da je sorbetto izumio Neron, koji je slao svoje najbrže trkače do vrhova Apenina po kante svježeg snijega. Snijeg se poslije, na gozbama, miješao sa medom i vinom.

Limoncello - liker od limunove kore

Talijani su također poznati po svojim likerima. Jedan od najpopularnijih i najjednostavnijih za napraviti je limoncello. To je liker na bazi limuna koji se proizvodi u južnoj Italiji, uglavnom u regijama Napuljskog zaljeva, Sorentinskog poluostrva, Kaprija, Sicilije i Sardinije. Pravi se od limunove kore, šećera, alkohola, vode i šećera. Boja mu je svijetložuta, a slatkog je okusa i uopće nije kiseo, budući da ne sadrži limunov sok. Kod nas ga nema u prodaji, ali ga uopće nije teško napraviti kod kuće. Za proizvodnju vlastitog limoncella potrebni su vam samo flaša vodke (40 posto alkohola), neprskan limun od kojeg ćete naribati koricu, te šećer i voda. Limoncello se smatra talijanskim specijalitetom te u Italiji gotovo da nema prodavnice sa nacionalnim specijalitetima koja nema bar jednu vrstu limoncella. Služi se dobro ohlađen, uglavnom poslije večere, kao digestiv.

Cynar - gorki, biljni liker

Pored limoncella, koji van granica Italije i ne uživa toliku popularnost, tu je i cynar, koji je i globalno popularan, a od 1995. se proizvodi i distribuira kao dio Campari grupe. Cynar je talijanski gorki liker spravljen od 13 različitih biljaka od kojih najviše dominira artičoka (Cynara scolymus), po kojoj je liker i dobio ime. Cynar je tamnosmeđe boje i ima gorkosladak okus, sa 16.5 posto alkohola. Pije se kao aperitiv (uglavnom sa ledom) ili kao koktel. Miješa se sa sodom i kriškom limuna ili narandže, a također se može miješati i sa colom, tonikom ili bitter lemonom. Evropljani ga najčešće piju sa sokom od narandže. Zbog artičoke se često koristi i kao digestiv.  Kod nas se Cynar može kupiti u većim tržnim centrima i košta oko 20 KM.

Sambuca - liker s mirisom anisa i zove

Posebno mjesto među talijanskim alkoholnim pićima i ritualima njihovog ispijanja pripada sambuci. Sambuca je talijanski liker sa mirisom anisa. Pravi se od ekstrakta zvjezdanog anisa. Radi ublažavanja anisovog mirisa u napitak se dodaje i esencija zovinog cvijeta, a u neke vrste se stavlja i ekstrakt limuna. Historijat sambuce traje od Srednjeg vijeka, kada su Arapi u Rim donijeli napitak sa osnovom zvjezdanog anisa koji se zvao zammut. Sambuca je providno slatko piće sa 38 do 42 posto alkohola, ali postoje i tamne, pa čak i crvene varijante sambuce.

Tradicionalni talijanski način posluživanja je sambuca con mosca (sa muhama), što znači da se služi sa tri zrna kafe ubačena u čašu. Ona simboliziraju zdravlje, bogatstvo i sreću. Sambuca se obično pije tako što se piće zapali u čaši i pusti da gori. Plamen se uskoro sam ugasi, a sambuca se pije dok je još topla. Pije se čista i kao aperitiv. U nekim krajevima se sambuca prvo gucne, pa se udahne njen miris. Ukoliko u caffeima talijanskih uličica vidite ljude koji udišu kroz specijalne slamčice u čaši, nemojte svašta pomisliti. Ovaj običaj nalaže da se uzmu dvije čaše, u jednu se sipa sambuca koja se zapali pa prespe u drugu. Nakon gašenja plamena, iz druge se pije, a iz prve se, kroz slamčicu, udiše miris.

Kod nas se sambuca može kupiti u tržnom centru Merkur po cijeni od 16.55 KM. Dobra alternativa za sambucu je grčki ouzo koji joj je veoma sličan.

Grappa - omiljena rakija

Nisu sva alkoholna pića koja Talijani piju likeri, a u jednoj navici su nam jako slični - gaje neobičnu sklonost ka rakiji. Grappa je talijanski naziv za rakiju lozovaču, dok je uopćeni naziv za rakiju acquavite.

Skoro da nema razlike između naše lozovače i grappe, izuzev u vrstama grožđa koja se koriste pri destilaciji, a identična je grčkoj lozovači sa kojom dijeli i ime. Izuzetak je grappa menta koja je prirodna rakija kumovica sa dodatkom ljekovitog aromatskog bilja mente. Obilježje mente je njezin jak miris, a okus je ljut i pomalo hladi. Talijanske grappe su sve popularnije u zadnje vrijeme u evropskim objektima najviših profila i sve više se cijene i razlikuju ovisno o sorti, stilu itd.

(za 4 osobe)

Sastojci: 1 stručak bosiljka, 1 stručak rikole, 2 češnja bijelog luka, 1 glavica crvenog luka, sok od pola limuna, so i svježe mljeveni biber, 1/2 kašike senfa, 5 kašika maslinovog ulja, oko 400 g ciabatta kruga, 3-4 paradajza

Priprema: Operite i očistite bosiljak i salatu i dobro ih prosušite. Ogulite luk i izrežite ga na tanke kolutove. Očistite bijeli luk. Pomiješajte sok od limuna, so, biber, senf i 4 kašike maslinovog ulja. Dodajte zgnječeni češanj bijelog luka. Začinite po potrebi.

Izrežite kruh na kockice veličine jednog zalogaja, stavite ih na pleh i prepecite u prethodno zagrijanoj pećnici (220 stepeni C) oko 5 minuta.

Operite paradajz i grubo ga izrežite. Ostatak maslinovog ulja zagrijte u tavi, stavite drugi izpasirani češanj bijelog luka, dodajte kockice kruha i pecite 1-2 minute. Posolite i pobiberite. Pomiješajte paradajz, luk, salatu i kruh. Dodajte prethodno napravljeni sos za salatu. Dobro izmiješajte i poslužite dekorisano bosiljkom.

(za 4 osobe)

Sastojci: 300 g cherry paradajza, 1 mozzarella sir (125-150 g), 1/2 stručka bosiljka, 1 glavica mladog luka, 3 kašike vinskog sirćeta, so i svježe mljeveni biber, prstohvat šećera, 1 češanj bijelog luka, 5 kašika maslinovog ulja, 300 g tjestenine

Priprema: Operite paradajz i izrežite na četvrtine, kao i mozzarelu. Skinite listiće bosiljka sa stabljike. Ogulite i isjeckajte glavicu mladog luka. Pomiješajte vinsko sirće sa solju, biberom i šećerom. Ogulite bijeli luk i zgnječite ga u sirćetu. Dobro umutite maslinovo ulje da postane pjenasto. Izmješajte sve pripremljene sastojke sa sosom i ostavite da stoji oko 30 minuta.

Skuhajte tjesteninu u dosta kipuće, slane vode, zatim procijedite, osvježite u hladnoj vodi i dobro ocijedite. Pažljivo umiješajte smjesu paradajza i mozzarele sira u tjesteninu.