Iako je jeo u restoranima širom svijeta, Jon Bon Jovi sada najviše voli jesti u svom novootvorenom restoranu Soul Kitchen u Red Banku, New Jersey, piše Radiosarajevo.ba
Pripremio: Adnan Učambarlić.

U restoranu nema cijena, a gosti plaćaju onoliko koliko mogu. Otvoren je u nekadašnjoj prodavnici auto dijelova, u blizini željezničke stanice, a namijenjen je siromašnim ljudima. Posebno je pogodan za one koji se srame jesti u javnoj kuhinji.

Također, gosti mogu da jedu i potpuno besplatno, ukoliko su spremni da rade u restoranu. Sam Bon Jovi radi u njemu, i to pere suđe, budući da ne zna kuhati. Restoran se finansira se iz njegove humanitarne fondacije, a bilo je potrebno godinu dana i 250 hiljada dolara kako bi restoran otvorio svoja vrata. Sada se može nositi rame uz rame sa najboljim restoranima u Red Banku.

“To nije javna kuhinja. Ovdje možete doći i jesti sa dostojanstvom sa svile i srebra - i to zdrav, hranjiv obrok. Ne burgere i pomfrit”, kaže Bon Jovi, koji i živi u komšiluku restorana.

Slavni Michelinov vodič nazivaju turističkom biblijom i smatraju francuskim nacionalnim blagom, a zbog gubitka njegovih čuvenih zvjezdica dva su chefa čak okončala život. Nakon više od stotinu godina postojanja, neki mu danas prigovaraju da je francusku kuhinju pretvorio u muzej i da mu je forma važnija od opuštenog sadržaja. Šta gastronomski dragulj treba mijenjati da ga ne proguta digitalno doba?
Pripremio: Adnan Učambarlić

Redakcija čuvenog vodiča desetljećima je bila smještena na prestižnoj adresi Avenue de Breteuil, u jednoj od najelegantnijih ulica pariškog sedmog okruga. Ali od prije nekoliko mjeseci, zbog kresanja troškova, preselila se u konfekcijsku poslovnu zgradu u udaljenom, otužnom predgrađu francuske prijestolnice, čistu suprotnost onome što “turistička biblija” već cijelo stoljeće nudi svojim čitateljima, kao profinjeni zagovornik kulture putovanja, kvalitetnog trošenja slobodnog vremena i nadasve arbitar gastronomske izvrsnosti u Francuskoj i Evropi, prenosi Tportal.hr.

Početak kraja Michelinovog vodiča kakav je dosad bio
U decembru prošle godine, mjesto direktora najstarijeg vodiča restorana na svijetu napustio je i Jean-Luc Naret, karizmatična veličina u svojoj branši, te ova dva događaja neki tumače kao početak kraja Michelinovog vodiča kakav je dosad bio, opisujući ga kao relikt prošlosti, staromodan način ocjenjivanja gastronomske izvrsnosti.

Mnogi gastronomski kritičari tvrde da je ozbiljno stilizirana kuhinja kakvu zagovaraju u Michelinovom vodiču danas zastarjela, te jedan od njih, Francois Simon iz Le Figaroa, izjavljuje u Financial Timesu: “Takav koncept pripada prošlom stoljeću. Ljudi se danas za stolom žele osjećati opušteno, biti okruženi seksi prijateljima i uživati u životu, ali bez te pretenciozne hrane. Kad u nekom malom gradu ugledam restoran s Michelinovom zvjezdicom, odmah pomislim da je riječ o dosadnom mjestu”.

Ipak, vlasnici restorana tvrde da im čuvena zvjezdica dovodi barem 30 posto gostiju više, ali sama redakcija bilježi 15 miliona eura godišnjeg gubitka te je očito došla do tačke kada izdavač mora nešto bitno mijenjati ukoliko se ne žele izgubiti u digitalnom dobu.

Michelinov vodič su 1889. pokrenula braća Andre i Edouard Michelin u Clermont-Ferrandu, francuskoj regiji Auvergne, s idejom da promocijom turizma i putovanja automobilom, promoviraju svoju kompaniju za proizvodnju autoguma. U vrijeme kada je na francuskim cestama bilo tek 3.500 automobila, vodič se dijelio besplatno, a u njemu su vozači nalazili praktične upute gdje na putu naći mehaničara, gorivo, prenoćište i hranu. Godine 1926 uveden je sistem zvjezdica za najbolje restorane, a sedam godina kasnije uvedene su dvije i tri zvjezdice, tri za restorane s kvalitetom kuhinje, zbog koje se isplati krenuti na put. A restorani s tri zvjezdice bili su i ostali rijetkost, pa ih je 2009. u Francuskoj bilo samo 26, a u cijelom svijetu 81.

Michelin djeluje na principu anonimnih, profesionalno obučenih inspektora koji nenajavljeno obilaze restorane i daju svoje ocjene o kvaliteti hrane i usluge, a jednom godišnje, na “sastanku zvijezda”, grupa stručnjaka donosi konačnu odluku o tome kome dodijeliti te prestižne preporuke, opisuje Financial Times. Inspektori nakon toga redovito posjećuju preporučena mjesta da se uvjere u održavanje kvalitete, pa u Michelinu tvrde da tokom svakih 18 mjeseci posjete svih 4 hiljade restorana u Francuskoj, koliko ih je navedeno u vodiču.

U očuvanju anonimnosti inspektora ide se toliko daleko da za njihov identitet ne znaju ni mnogi visoki čelnici kompanije, a samim je inspektorima zabranjeno da o svom poslu govore u porodici, kako ne bi procurile informacije i sumnje u njihovu objektivnost i nepotkupljivost. Tek 2009. redakcija je dozvolila jednom od njih, Johnu Colapintu, zaduženom za New York, da prvi puta izađe u javnost razgovorom za magazin The New Yorker.

Magazin Time je 1952. vodič proglasio “turističkom biblijom”, a koliko su njegove preporuke shvaćali ozbiljno, dokazuje slučaj chefa Alaina Zicka, koji se ubio 1966, nakon što je njegovu restoranu oduzeta jedna od dvije zvjezdice. Isto je 2003. učinio i Bernard Loiseau, chef restorana La Côte d’Or, jer se bojao izgubiti svoju treću zvjezdicu.

Pod vodstvom Jean-Luca Nareta, vodič je moderniziran i internacionaliziran. Osim u Francuskoj, danas izlazi u 10 evropskih zemalja, pokriva velike gradove poput Pariza, New Yorka, Londona, Hong Konga i Kyota, dok je prošlogodišnji za Tokio sadržavao 197 restorana sa zvjezdicama, triput više od 56 u New Yorku te dvostruko više od pariških 96. U Tokiju je, naime, otvoreno 160 hiljada restorana, za razliku od njujorških 25 hiljada i pariških 13 hiljada, što je Naret očito prepoznao kao nezaobilaznu šansu da francuski odnos prema gastronomiji preseli na Daleki istok.

Počelo je doba fiskalne discipline
Jean-Luc Naret je Crvenu knjigu (popularan naziv vodiča zbog karakterističnih crvenih korica) vodio u velikom stilu. Pristala, manekenska izgleda, ponašao se prije kao plejboj sa golemim egom nego kao samozatajni stručnjak za hotelijerstvo, što je, čini se, pomalo iritiralo vodstvo kompanije Michelin. A naročito finansijski odjel jer je trošio bez zadrške, pojavljivao se na svim važnim društvenim događanjima i davao brdo intervjua, za razliku od samozatajne glavne urednice, Njemice Juliane Caspar, prve žene i prve strankinje na toj poziciji u historiji vodiča, za koju ni nakon tri godine urednikovanja niko ne zna kako izgleda, budući da se ne želi fotografirati niti davati izjave za javnost. Sve dok je praunuk vlasnika tvornice guma i osnivača vodiča, Edouard Michelin, bio živ, Naret je imao odriješene ruke, ali kad je taj strastveni zaljubljenik u hranu nesretnim slučajem smrtno stradao u 42. godini u ribolovu 2006. u Bretanji, počelo je razdoblje “fiskalne discipline”.

Da nema Michelinovog vodiča, proizvođač guma bi - kažu Francuzi - bio još jedna dosadna kompanija. Ovako, njegujući cijelo stoljeće taj “gastronomski dragulj”, porodica Michelin nije samo promovirala svoju firmu, nego je, po mišljenju mnogih, Crvenu knjigu pretvorila u jedan od nezaobilaznih stubova francuske kulture, u francusko nacionalno blago.

Ali šta i kako mijenjati u vremenima ogromnih gubitaka? Kritičari kažu da su okamenjene Michelinove zvjezdice francusku kuhinju pretvorile u muzej, da su u vodiču impresionirani nekim etabliranim kuharskim veličinama, a ne otvaraju se dovoljno prema novim imenima i trendovima, da 90 inspektora razasutih po svijetu ne mogu efikasno kontrolirati opravdanost dodijeljenih zvjezdica. Dok neki tvrde da vodič po svaku cijenu mora ostati nezavisan, drugi kažu da se mora prilagoditi novim tehnologijama i ići ukorak s kulturom i zakonima interneta, digitalnih mapa i GSP vodiča, dozvoljavajući na svojim web stranicama pristup restoranima označenim zvjezdicama. Drugi tvrde da se moraju širiti na nova tržišta kao što su Brazil i Kina.

U svakom slučaju, najnovije je istraživanje pokazalo da kompanija Michelin prodaje tri posto više autoguma zbog popularnosti njenog kulinarskog vodiča, a kada se zna da je ovaj proizvođač u samo prva tri mjeseca ove godine obrnuo pet milijardi eura, onda ni tih dodatnih tri posto nisu zanemariva svota. Tako automobilske gume i dobra hrana više od jednog stoljeća idu ruku pod ruku, pa bi se - kaže jedan od starih prijatelja porodice Michelin - samo nerazumna osoba olako odrekla tako moćnog komunikacijskog medija kao što je Michelinov vodič.

Da izaberete bilo kojeg muškarca sa Balkana i pitate ga da li danas želi na nogomet ili u školu kuhanja, vjerovatno slutite kakav bi odgovor bio. Stoga zasigurno ima nečeg posebnog u nordijskom zraku ili pak klimi, gdje Makedonac vodi najbolji restoran na svijetu. René Redzepi jednog je dana umjesto na nogomet odlučio otići na kurs kulinarstva. Danas je suvlasnik i glavni kuhar Nome, dvostruko nagrađenog najboljeg restorana na svijetu sa dvije Michelin zvjezdice.

Piše: Dženana Hrlović

Noma je samo ime iza kojeg se krije talentovani 34-godišnji Makedonac René Redžepi. Kulinarstvo nije bilo njegov prvi izbor, ali sudbina je htjela da krene stopama jednog od najboljih prijatelja i sa 15 godina upiše kulinarsku školu.

“U tim godinama, najveća dilema je da li da tog popodneva odete na nogomet ili ne. Iz nekog razloga shvatio sam to (kulinarstvo) veoma ozbiljno… i još od tada nisam imao dilema” - rekao je René Redžepi u intervjuu za Reuters.

Nakon toga život mu se potpuno promijenio. Od lutalice za izborom prave profesije, René je postao vrijedni učenik. Upijao je savjete profesora, sate provodio u biblioteci, čitajući recepte u knjigama, časopisima, novinama… Posvetio se kulinarskom zanimanju u potpunosti.

Francuska kuhinja najbolja na svijetu?

Kako je često znao izjaviti, u svojim ranim počecima vjerovao je da je francuska kuhinja vrhunac profesionalnog kulinarstva. Zapravo, prava istina je da je ljepotu kulinarske različitosti René upoznao tokom dugih ljetovanja u Makedoniji, rodnoj zemlji njegovog oca. Bogatsvo okusa koju nudi hrana sa Balkana otvorilo mu je jedan sasvim novi svijet. Još kao dijete, tamo je često znao šetati šumama berući lješnike, šumske jagode, kupine i drugo bobičasto voće koje ova zelena prostranstva nude. Njegova porodica je uzgajala gotovo sve, pa se René ne sjeća da je ikada išao u prodavnicu po namirnice. I dok su se njegovi prijatelji u Kopenhagenu hranili pomfrijem i brzom hranom, njegov otac je pripremao pileće jetrice sa grahom ili pak pastu sa smeđim maslacem i usitnjenim biberom.

Gusto izjava: „Moj otac je pravio najbolji salatu. Jednostavno bi isjeckao paradajz i luk na kolutove, te  ostavio da se kratko marinira u malo sirćeta, ulja i soli. Danas je to uobičajeno jelo, ali onda je bilo nešto što je samo on znao pripremiti.” - René Redžepi

Svoje prve kulinarske korake napravio je u lokalnom restoranu Pierre Andre, koji je posjedovao jednu Michelin zvjezdicu. Imao je svega 16 godina i radio pola radnog vremena. Tri godine poslije, putem faksa je primio ponudu da radi u restoranu visokog statusa sa tri Michelin zvjezdice u Montepellieru, čije je ime bilo poput onih iz Renéovih snova, „Le Jardin des Sens”. Nažalost, njegovi snovi su ubrzo bili raspršeni. Novo radno mjesto bilo je u najmanju ruku čudno. Bez timskog rada, sa odvojenim radnim jedinicama koje su se međusobno takmičile, i rigoroznim pravilima sličnim onima u vojsci. Ipak, nije mu bilo lako napustiti jedan od 20 restorana na svijetu sa ovakvim Michelin statusom.

Tragovima sudbine

René je promijenio još nekoliko radnih mjesta, među kojima je i dugogodišnji svjetski prvak prema izboru Restaurant Magazinea, slavni El Bulli. Naučio je mnogo, ali kada ga je put doveo u Nomu, jednostavno to znanje nije iskoristio. Tada je bio jedan od tri vlasnika i jedini prisutan u restoranu. Stres na poslu svakako je povećavala činjenica da René nije osjećao da je ispunio svoju sudbinu. Svakodnevno pripremane kombinacije skandinavsko-francuskih jela za njega jednostavno nisu bile dovoljno dobre. Smatrao je da ljudima koji dolaze u restoran treba ponuditi mnogo više od uobičajenih jela, koja i sami mogu pripremiti. Ta činjenica ga je dugo tištala i jedino što ga je tjeralo da nastavi dalje bili su njegovi saradnici, njegov tim, sa kojim je provodio sate svakoga dana. Ideja da započne nešto sasvim novo, a ipak toliko tradicionalno, sinula mu je jednog dana dok je razgovarao sa ribarima i farmerima na Sjeveroatlanskim otocima.

Gusto izjava: „Restoran smo otvorili u novembru 2003. godine, imali smo zaista puno posla i dobre kritike, ali meni je sve to izgledalo kao da kuham neke stvari koje sam već negdje vidio - osjećao sam se kao da kradem ideje drugih ljudi.” - René Redžepi

Tradicijom do uspjeha

Tada je shvatio da za prekrasna i neobična jela nisu potrebni skupi sastojci najboljih svjetskih kuhinja. Nabavio je tradicionalne nordijske sastojke, razmotrio mogućnosti njihovog kombinovanja i započeo vrtoglavi put ka uspjehu. Kroz fotografije, dnevnike i recepte svoja saznanja je objavio u knjizi „Time and Place in Nordic Cuisine”. Svojim inovativnim idejama oduševio je mnoge.

Gusto izjava: „Kuhamo u dijelu svijeta gdje većina ljudi misli da kuhanje zapravo ne postoji. Previše je hladno, nemamo dovoljno proizvoda. I možda jeste dovoljno hladno i možda i nemamo dovoljno proizvodnje, ali ako iskoristite vlastitu intuiciju i sagledate sve mogućnosti, to (kuhanje) se jednostavno počne događati.” - René Redžepi

Predan poslu koji radi, nerijetko isproba različite biljke koje mu dođu pod ruku, rizikujući svoje zdravlje u potrazi za novim sastojcima. Zahvaljujući tome osvojio je nagradu za otkriće novog začina - biljke koja izgleda kao luk, a ima aromu korijandera. Osim toga, Redžepi često razgovara sa starijim ljudima i u stalnoj je potrazi za starim kuharima, s ciljem da vrati tradiciju i da joj duh modernizma. U svom timu ima 25 saradnika, a među njima je i prijatelj koji ga je uveo u svijet kulinarstva. Osim toga, svakoga dana na njegovu adresu pristigne osam aplikacija za posao. Ko još ne bi želio učiti od najboljih?!

Zašto probati „Renéa”?

U Nomi vam nikada neće poslužiti jedno jelo. Zapravo, većina posjetilaca pojede čak 12 njih. Stoga ne čudi da se gotovo nikada ništa od hrane ne baca, mada im se nekoliko puta sedmično događa da ljudi jednostavno ne shvate bit rada ovog talentovanog mladog čovjeka. Nekada reakcije na servirano jelo budu izrazito jake, ali većini ljudi se sviđa iskustvo koje im René ponudi na tanjiru. Ono što vam serviraju u Nomi teško će biti slično bilo čemu što ste ikada probali, pa čak i ako ste imali prilike jesti u El Bulliju.

Iako pažljivo bira svaki pojedini sastojak, svoj pristup ne opisuje molekularnim, mada priznaje da zbog njegove praktičnosti koristi dosta tehnika molekularnog kulinarstva. René nije promijenio samo svoj život, već i život lokalnih farmera. Oni su spremno prihvatili njegove savjete i počeli eksperimentisati sa uzgojem namirnica. Neki među njima su u potpunosti promijenili svoj pristup uzgoju, pa proizvode organske ili biodinamičke proizvode. Naravno, oni su danas glavni snabdjevači Nome.

Noma širom svijeta

Specifičnosti i neobičnosti onoga što je Redžepi napravio u Kopenhagenu sasvim prirodno su potakle mnoge da požele takav restoran imati u svojoj blizini. Tim više kada se uzme u obzir činjenica da nordijsku kuhinju nemate prilike probati baš na svakom uglu, pa makar ovaj maleni restoran bio najbolji na svijetu. Ipak, René ostaje u Kopenhagenu, barem za sada. Naime, originalne nordijske i svježe sastojke teško je dobiti u nekim drugim krajevima svijeta, a pokušaj da se slična stvar napravi sa tradicionalnom kuhinjom drugih zemalja zahtijevao bi najmanje godinu i po intenzivnog istraživanja i rada. To bi, između ostalog, značilo da začetnik moderne nordijske tradicije napusti sav svoj uloženi trud, a on za sada još uvijek nije spreman na to. Stoga ako vas nekada put nanese do Kopenhagena, obavezno svratite u Nomu. Tamo ćete probati nešto što nikada u životu niste i za što vjerovatno nećete imati drugu priliku.

U španskom restoranu El Bulli, koji je pet puta proglašavan najboljim na svijetu, posluženo je posljednje jelo gostima. Nakon 27 godina restoran zatvara vrata.
Pripremio: Adnan Učambarlić

Restoran koji se nalazi u gradu Roses u vlasništvu je višestruko nagrađivanog kuhara Ferrana Adrije. On je rekao da će El Bulli ponovo biti otvoren 2014. godine, ali u posve drugoj koncepciji.

Ovih dana u restoranu će biti priređena zabava za uposlenike i članove njihovih porodica, prenio je BBC. Time će se vlasnik restorana odužiti svima koji su godinama bili uz njeg. Posljednji meni je tajna, naglasio je.

Iako je uživao veliku reputaciju, restoran El Bulli nikada nije zabilježio velik profit.

Po mnogim aspektima restoran je bio nekonvencionalan - zatvarao se za ručak kako bi osoblje imalo vremena da osmisli nova jela. Inače, u restoranu koji prima svega 50 gostiju, uvijek je bila “lutrija” rezervisati mjesto. Večera u restoranu se sastojala od 40-ak manjih jela i koštala je blizu 250 eura.

Ipak, El Bulli se pet puta našao na vrhu liste 50 najboljih restorana na svijetu, prema mišljenju 800 kuhara, kritičara i stručnjaka. Vlasnik se nije slagao s tim priznanjem. “El Bulli nije bio najbolji restoran na svijetu, jer takav restoran ne postoji. Ipak, jeste bio najutjecajniji kada je riječ o kulinarstvu, a pogotovo kreativnosti”, istakao je Adria.

Vlasnik će pokrenuti Fondaciju El Bulli, odnosno centar za istraživanje novih kulinarskih tehnika i okusa.

Etno selo Babići i hotel Rostovo subotom organiziraju gastro tematske večeri, u okviru kojih će se održati: Ribarska večer, Večer zdrave hrane i vegeterijanskih specijaliteta, Lovačka večer te Večer sevdaha i bosanskih specijaliteta. Ova zabavna događanja će biti organizirana u restoranu hotela Rostovo, a svako od njih biti će popraćeno prigodnom muzikom uživo te specijalitetima kuhinje po promotivnim cijenama.

Pripremio: Adnan Učambarlić

Ribarska večer

Večer na dalmatinski način, a na bosanskoj planini uz tipičnu dalmatinsku atmosferu, slane srdele, hobotnicu, vino te prigodnu muziku.

Vlasnici hotela iz Dalmacije se svakodnevno trude imati svježu morsku ribu kao i bosanske riječne ribe. Da bi doživljaj bio potpun, osoblje će se pobrinuti da svojim odjevnim kombinacijama na što bolji način dočara dalmatinski ugođaj.

Večer zdrave hrane i vegeterijanskih specijaliteta

Zdrav život se veže uz zdravu prehranu i boravak u prirodi. Na nadmorskoj visini od 1160 metara, i uz zdravu hranu osjećati ćete se preporođeno, nakon samo nekoliko sati boravka na prirodnom lječilištu.
Na meniju za večer zdrave hrane i vegeterijanskih specijaliteta naći će se jela od kukuruzne krupice, heljde i soje uz čistu izvorsku vodu sa obližnjeg izvora. Muzika uživo će upotpuniti događaj i omogućiti zabavu do kasnih sati.

Lovačka večer

Područje oko Rostova je poznato lovište još od vremena kada je Tito sagradio svoje vikendice i napravio svoje lovište. Lovci godinama znaju zašto je ovo mjesto posebno. Jela od divljači i muzika dočarat će ugođaj lovačkog druženja na planini.

Večer sevdaha i bosanskih specijaliteta

Bosna ne bi bila to što je da nije sevdaha i gastronomskih specijaliteta, a prije svega dobrih ljudi. Osjetite čari Bosne i počastite se najboljim jelima iz ovih krajeva. Uz sevdah i muziku uživo zabava je garantirana.

Svaka od navedenih gastro večeri u svojoj ponudi ima živu muziku, a hrana se nudi po promotivnim cijenama.

U sklopu glazbenikove dobrotvorne zaklade ovog proljeća otvoren je nesvakidašnji restoran u kojem gosti sami određuju konačan iznos računa i plaćaju obroke prema svojim mogućnostima.

Pripremila: Dragana Nižić

Gosti određuju cijene

Kako bi u nekoj mjeri i u okviru svojih mogućnosti pokušao spriječiti strah od porasta gladi u svijetu, već otprije poznat kao učestali sudionik u humanitarnim akcijama, pjevač Jon Bon Jovi otvorio je restoran Soul Kitchen Philadelphia,, gdje posjetitelji plaćaju obroke prema svojim trenutnim financijskim mogućnostima. Restoran posluje u sklopu glazbenikove istoimene dobrotvorne zaklade  Soul Foundation, a otvoren je ovog proljeća.

Volontiranje za večeru

Na jelovniku se nalaze jela pripremljena od lokalno uzgojenih sezonskih namirnica, za koja je preporučena donacija od 10 dolara, dok konačnu odluku o cijeni donose sami gosti. Filozofija iza ovakvog biznisa leži na činjenici da će dobrostojeći posjetitelji koji su u mogućnosti izdvojiti više novaca pokriti troškove onih koji to ne mogu, a ukoliko netko ne može platiti ništa, mogu za svoju večeru volontirati.

Portal Consumer World otkrio je trikove kojima se restorani služe kako bi naveli goste da naruče najskuplje jelo, te da uvijek naruče više nego što mogu pojesti. Evo i kako…

Pripremila: Ivana Jokić

Naziv jela
Testiranja su pokazala da ćete, ako se odlučite za piletinu, najčešće odabrati prvo jelo koje se nalazi na jelovniku pod nazivom piletina. Na prvo mjesto restorani obično stavljaju jelo koje im donosi najveću zaradu, u ovom slučaju od piletine.

Skupoća
Jela koja ne donose veliku zaradu, poput plate s morskim plodovima, jer sadrže skupe sastojke i zahtijevaju mnogo posla obično se u jelovniku nalaze negdje gdje se neće lako uočiti.

Slike i okviri
Ako je nešto izdvojeno u jelovniku i obilježeno na poseban način i sa finom slikom, gosti će vrlo često to i naručiti. Zbog toga mnogi jelovnici imaju jela u posebnim okvirima koja žele promovisati.

Ponuda
Posebne ponude i veliki obroci na kojima “štedite” veliki su aduti restorana. To se vidi na primjeru McDonald’sa. Dođete s namjerom da pojedete jedan hamburger, ali vas dočeka na ekranima ponuda s nekim dodatnim proizvodom po posebnoj cijeni. I tako potrošite i više nego što ste očekivali.

Porcije
Restorani često u ponudi imaju male i velike porcije, a razlika u cijeni je neznatna. Za koju se god opciju odlučili, restorani profitiraju.

Sastojci
Neki restorani za jela u jelovniku nabroje sve sastojke te ih sastave tako da svaki sastojak zvuči posebno. Veća je vjerojatnost da će se nešto prodati ako u jelovniku stoji, primjerice, da sir dolazi s posebne farme ili su gljive uzgojene organski. Mislit ćete da to možete jesti samo u tom restoranu, kažu s portala Consumer World.

Popularni sarajevski vegetarijanski restoran Vegehana nastavio je sa radom na novoj adresi u ulici Ferhadija 39.
Pripremio: Adnan Učambarlić

Kapacitet Organic food snack bara Vegehana je 20 mjesta za sjedenje, a sam interijer je unikatan te svaki sto i stolica su, zapravo, interesantan ručni rad. U opremanju prostora koristili su se isključivo prirodni materijali kao što su drvo i juta te ekološke boje, smišljeno probrane da potaknu apetit gosta.

Vegehana je počela sa radom još u proljeće 2008. godine na adresi Kemal-begova 4 i od samog početka poslovanja restoran je djelovao s krilaticom Okus zdravog života kako bi dao doprinos ukupnom turističko-ugostiteljskom razvoju naše zemlje kroz ponudu zdrave i ukusne hrane.

Vegehana nosi originalni i pomalo zaboravljeni okus prirode kroz jelovnik koji, poštujući brzi životni ritam, zadovoljava potrebe vašeg organizma skladnom kombinacijom namirnica organskog porijekla.

“Najatraktivnije u Vegehaninoj novoj ponudi svježih obroka od domaćih, organskih namirnica su prije svega: falafel, istočnjački specijalitet u domaćem somunu, Vegehana burger, Vegehana sendvič i Vegehana povrtna torta. Svi ovi proizvodi su potpuna novina na bh tržištu hrane, a moraju se istaći i neuobičajeni slatkiši spremljeni od najprobranijih namirnica, kao i raznoliki domaći mliječni proizvodi. Sigurni smo da će gosti biti i više nego zadovoljni.”, rekao je Milan Demin, jedan od menadžera Vegehane.

U renoviranje i ponovno otvorenje Vegehane uloženo je mnogo truda i sredstava. Pokretači projekta vjeruju da će novootvoreni objekat privući građane Sarajeva kao i turiste koji posjećuju grad budući da je riječ o snack baru sa zanimljivim interijerom, stručnim osobljem i izrazito atraktivnom gastronomskom ponudom.

Kada bi vam neko rekao da se u vašem gradu otvara novi restoran, vjerovatno biste pomislili da ćete otići jednom da vidite kakav je ambijent, hrana… Ali šta kada bi taj restoran radio samo jedan ili dva dana i to za samo jedan obrok, recimo večeru? Ljubitelji hrane širom svijeta oduševljavaju se ovakvim mjestima, popularno nazvanim „pop up restorani”, koji će vam za manje novaca nego što su uobičajene restoranske cijene, ponuditi između tri i pet jela, uglavnom po izboru glavnog kuhara, koji možete biti čak i vi!

Pripremila: Dženana Hrlović

Pop up restorani su definitivno novi gurmanski trend koji osvaja sve generacije i ljude različitih zanimanja. Neki od njih će vam ponuditi hranu svjetski poznatih kuhara, u drugima će vam večeru pripremiti stilistica, u nekom trećem to može biti fotograf, slikar ili možda dama koja tokom dana radi kao lična asistentica ili pak njena prijateljica novinarka. Nastali su kao odgovor na recesiju, zbog koje se većina nas morala odreći velikog broja večernjih izlazaka, posebno odlazaka u neke fancy restorane. Neki među njima se otvaraju u sklopu stvarnih restorana ili čak sendvič-barova, dok su drugi „privremeno preuređene” dnevne ili spavaće sobe „glavih kuhara”. Naravno ovi drugi su na granici zakona, ali dok god ljudi budu tragali za dobrim provodom velika je vjerovatnoća da će i potražnja za njima biti više nego ogromna.

Na meniju ima svega…

…Mada ovdje nećete moći birati. Naime, svaki od pop up restorana će vam, većinom tek po dolasku, predstaviti meni za to veče. Jela bira i priprema glavni kuhar, bez obzira na njegovu snalažljivost u kuhinji, ali većina ljubitelja hrane, upravo je time i oduševljena. Doza iznenađenja koja vas čeka na večeri tokom koje ćete sto dijeliti sa nepoznatim ljudima, daleko je veća ukoliko ne znate ni šta će biti posluženo. Drugim riječima, jedete na vlastiti rizik i pritom se ne podrazumijeva samo izbor jela na meniju već i higijenski uslovi u kojima je hrana pripremana, posebno kada ste u posjeti pop up restoranu koji je otvoren u spavaćoj sobi vašeg domaćina. Naravno to ne znači da vlasnici ne vode računa o higijeni, već da neki među njima, jednostavno nemaju nikakvu dozvolu za posao kojim se bave, pa ih time ni inspekcije ne provjeravaju. U takvim situacijama, lokacije su strogo čuvana tajna, a neki će vam dati i detaljne informacije o tome šta da kažete ukoliko dođu „nepozvani gosti” u službenim uniformama.

Facebook umjesto kontakt telefona

Možda bi neke među vama obeshrabrila činjenica da u većini slučajeva ne postoji nikakav kontakt telefon za rezervacije, ali tzv. foodies takve stvari jednostavno dodatno motiviraju da krenu u potragu za najskrivenijim restoranima, od kojih se mnogi jednostavno više nikada neće pojaviti na tržištu. Naravno za tržišnu utakmicu treba biti spreman, pa neki od vlasnika jednostavno budu obeshrabreni visinom troškova na kraju večeri. Oni uporniji, koji su svoj budžet detaljno isplanirali, te bili oduševljeni početnim uspjehom, pojavit će se ponovo, a datum održavanja „obroka”, oglasit će na svojim blogovima, facebook-profilima, twitteru i drugim socijalnim mrežama. Neki od njih će vas jednostavno pozvati telefonom i pitati da li ste zainteresovani iz prostog razloga zato što su vam prijetelji, a od drugih ćete pozivnicu dobiti preko prijatelja. Jedno je sigurno, svi pop up restorani koji se više nego jednom otvore u toplim domovima svojih vlasnika, već su za treću večeru prebukirani. Stoga, ukoliko vam se ukaže prilika da isprobate pop up u nekom predgrađu Londona ili pak Chicaga, prihvatite je objeručke. Ko zna da li ćete za to imati drugu šansu.

Sto za dvoje, molim

Vaša najbolja prijateljica i vi uspjeli ste napraviti rezervaciju? Odlično! Ali ne očekujte da će tamo vladati prava restoranska atmosfera. Sve skupa više će vam ličiti na neku porodičnu večeru, na koju ste, po svemu sudeći, zalutali. Naime, oko vas će sjediti gomila nepoznatih ljudi i zapravo i vaše mjesto će biti tamo gdje nađete neko slobodno. Kod nekih pop up restorana svi gosti sjede za jednim velikim stolom, mada se većina „ugostitelja” ovog tipa potrudi da nabavi više stolova, koji su jedan od drugog udaljeni tek toliko da se vaš poslužitelj te večeri može provući, kako bi vam donio obrok. Na prvi pogled ovakva atmosfera mogla bi vas navesti da odustanete od večere, ali razmislite još jednom. Tokom te večeri pružit će vam se bezbroj prilika da upoznate tu gomilu nepoznatih ljudi, a možda se negdje među njima krije upravo ljubav vašeg života, vaš budući najbolji prijatelj ili tek nova poznanica. Standardni restorani ne mogu vam omogućiti da provedete ugodno veče sa veselim društvom koje strpljivo čeka sljedeće jelo, te u međuvremenu možda i zapjeva. Posjeta pop up restoranu definitivno je nezaboravno iskustvo, jer osim što ćete dobiti tačno vrijeme početka večere, niko vas neće poprijeko gledati ukoliko se zadržite koji sat duže. Hrana ovdje poprima neku potpuno novu dimenziju, a između posluženih jela zagarantovano je i ćaskanje sa ostalim gostima restorana.

Plati koliko misliš da vrijedi

Pop up restorani apsolutni su hit u različitim gradovima, ali u Londonu se jednostavno smatra da ne pratite trendove ukoliko za organizaciju nekog značajnijeg događaja niste organizovali pop-up. Tako i na čuvenom Londonskom festivalu restorana već dvije godine za redom gastronomi imaju priliku da iskušaju jela po izboru majstora kuhinja koje nestaju. Veliku popularnost ovakvi restorani imaju i zbog činjenice da se mogu pojaviti bilo kada i bilo gdje, odnosno restoran je gdje god ga zamislite. Ne čudi onda što je slavni Gordon Ramsay odlučio od cijele priče napraviti reality show. Naime, u drugom polufinalu TV emisije „Gordon Ramsay’s Best Restaurant”, takmičari su dobili zadatak da sa svega 2000 funti organizuju pop up, gdje su spremali večeru za 50 gostiju. Najbolja ocjena njihovog rada bila je cijena jela, koja je iznosila onoliko koliko su gosti smatrali da vrijedi posluženo jelo. Bilo je mnogo onih koji su u konačnici izgubili dosta novaca, ali je ova emisija uspjela oslikati stvarnost ovih restorana - čak i kada dobro preračunate sve troškove organizacije pop up-a, lako se može dogoditi da na kraju budete u minusu, ako gosti odluče da vaše jelo vrijedi manje novaca ili pak ne vrijedi uopšte.

Večera u „London Eye”

Ramsay je također učestvovao i u najatraktivnijem pop up restoranu u Londonu ove godine - kapsuli čuvenog „London Eye”, koji se pojavio u sklopu Londonskog festivala restorana. Naime, jedna kapsula u koju stane 10 ljudi pretvorena je u najekskluzivniji restoran u gradu, gdje su ljudi jeli večeru koju im je lično spremio Ramsay, na visini od 135m iznad rijeke Temze, a s obzirom da se London Eye polako vrti, svaki slijed večere trajao je onoliko koliko je potrebno kapsuli da obiđe jedan krug. Sredstva su išla u dobrotvorne svrhe, a mjesta u kapsuli prodata su na aukciji za oko 10000 funti po osobi!

Bez obzira na sve, čini se da vrijedi isprobati jela koja ljubitelji hrane pripremaju u svojim pop up kuhinjama i bez obzira na sve rizike, iskustvo bi trebalo biti nezaboravno. S obzirom da ni nas recesija nije zaobišla, vjerovatno će ovakvi restorani i na našim prostorima početi uskoro nicati, pa očekujemo i prve pozivnice….

Restoran Modern Toilet u Kunmingu u kineskoj provinciji Yunnan postao je pretrpan rezervacijama znatiželjnika koji žele probati hranu i osjetiti atmosferu ovog neobičnog objekta, čija je unutrašnjost uređena poput toaleta.

Pripremio: Adnan Učambarlić

Mušterije restorana sjede na stolicama koje su napravljane od WC školjki, a kao naslonjač im služi vodokotlić.

Pisoari su na zidove restorana postavljeni kao ukrasi, a na meniju se nalazi i tzv. izmet-sladoled, vrući lonac u wc školjki i pečeni izmet-štapići. Vlasnik restorana Xu Liang je rekao da je njegov restoran postao veoma popularan, posebno kod studenata koji su željni novih iskustava.

“Prije otvaranja restorana smo proveli istraživanje. 20 posto ljudi je željelo doći u ovakav restoran, 60 posto njih nisu bili sigurni, dok je samo 20 posto odbacilo mogućnost posjete ovakvom restoranu. Ponekad neobične kombinacije i ideje mogu uspjeti. Toalet i restoran su potpuna suprotnost, ali u kombinaciji predstavljaju nezaboravno i jedinstveno iskustvo”, rekao je Xu.

Redovna mušterija u ovom restoranu je postala i studentica Yang Siwen. “U restoran sam ušla slučajno jer sam zaista mislila da se radi o pravom toaletu. Nakon što sam shvatila da je to restoran, odlučila sam probati hranu”, rekla je Siwen.