U zadnje vrijeme mi se desilo par bizarnih situacija, onih kad očekuješ jedno, a naiđeš na nešto toliko drugo, da ostaneš bez teksta. I baš ništa nije upućivalo na to da će neke takve naizgled sasvim ordinarne priče otići toliko mimo centra…

Piše: Sara Krajina Jazvić

Taksista po mjeri Martina Scorsesea

Prva od bizarnih situacija desila se nedavno kad sam se odlučila vratiti kući taksijem nakon zamornog shoppinga. Volim prošetati, a nije mi mrsko uzeti ni autobus do kuće jer nije daleko, međutim, baš dan prije toga pročitam u novinama kako su se u blizini mog naselja pojavili neki lopovi. Navodno, napadaju žene koje same hodaju po mraku i uglavnom im otimaju nakit, poput satova, vera i zaručničkog prstenja. Nikako ne bih željela da mi neko otme moje prstenove jer su mi draži i važniji od sveg ostalog nakita koji posjedujem, a uz to sam u tom momentu ne samo trudna, nego imam još svega dva dana do termina poroda! Iz tih razloga odlučim se za najbezbjedniji prevoz u Londonu - uzeti pouzdani londonski crni taksi. Čak odmah i naiđe jedan, premda se zna desiti da baš kad ti treba, nema nijednog na vidiku. Sva sretna, utovarim se nekako u taksi, prvo golemi stomak, pa ja, pa mojih 5 shopping kesa, i s olakšanjem odahnem kad sam konačno sjela na udobno sjedište.

Samo što sam odahnula, ostadoh bez daha kad me vozač zabaci u krivini u koju je uletio tako naglo, da bih, da sam bila imalo lakša, odletjela sa sjedišta. Šokirana, nisam uspjela progovoriti ni riječi, nego se brže bolje namjestih bolje na sjedištu, i uhvatih se za sve moguće ručke za svaki slučaj. Vozač koji me nije ni pogledao, poče zviždukati za svoj ćeif, pa se fino naslonih misleći kako je ovaj trzaj bio samo jedna obična greška u vožnji koja se može svakom desiti. Taman krenuh pregledavati svoje shopping kesice, zadovoljna sa kupljenim stvarima, kad uletjesmo u novu krivinu i opet zamalo ne ispadoh sa sjedišta. Pomislih kako postoji dobra šansa da ću se poroditi u taksiju ako ovaj nastavi ovako, pa taman zaustih da ga ljutito opomenem da malo popusti gas, kad ga začuh kako galami na nekog vozača s kojim se mimoilazio. Nagovorio mu se svega i svačega, kao da je najgori gad na svijetu, a sve zato što ovaj nije smjesta pomakao auto još 5 cm ulijevo kad je vidio da nailazi taksi. Iznova šokirana ovako grubom reakcijom mog taksiste, smjesta zatvorih usta, svjesna da u mom stanju nisam ni u kakvoj situaciji da se svađam s njim. Uz to, instinkt mi tad reče da ovaj nije dobre glave nikako i da mi je bolje biti na oprezu. Srećom, moja adresa nije daleko, samo još par minuta i riješit ću se ludog taksiste - pomislih optimistično. Krenusmo dalje, taksista sad opet poče zviždukati kao da se ništa nije desilo, a ja se čvrsto uhvatih za ručke i dobro se uglavih u sjedište da me slučajno opet ne trzne. Moja nelagoda potom se pretvorila u strah kad je na sljedećem skretanju vozaču koji se mrvicu prekasno uključio u saobraćaj počeo vikati kroz otvoren prozor da je najveći idiot koji se ikad rodio. Zatim se okrenu prema meni i reče: „Zar nije kreten? Kakav neviđen kreten, zar ne, zar ne?”, a ja se sjetih one „Samo viči yes!”, pa rekoh „Yes!”, a pomislih „Vidi sebe luđače, j… te otac!”.

Kraj vožnje dočekah u hladnom znoju i prstiju bijelih od grčevitog stiskanja ručki, ali sretna što preživjeh i ne porodih se u taksiju, pa izletih iz auta kao metak, čak i sa onolikim stomakom i kesama - što ti je kad te nužda natjera! Najradije mu ne bih platila nikako, ali ko bi se usudio ne platiti ovakvoj budali! Nerado se primaknem prednjem prozoru da mu platim i ugledam tada da na prednjem sjedištu ima malog, slatkog psa. Nesvjesno mi izleti naglas: „Vidi finog cuke!”, na što se ovaj sav raznježi i s ponosom reče kako je to njegov pas, totalno mijenjajući ličnost od kompletnog psihopate do nježnog ljubitelja životinja. Kontam, koje su bile šanse da od svih taksista u Londonu za koje vlada reputacija jako pristojnih ljudi, mene pred sami porod zapadne ovaj luđak?! Razveza se on tada s pričom o psu, a ja kontam koji me je vrag tjerao da išta progovorim, pa sve cupkajući u mjestu od nervoze jedva iščekah da mi vrati kusur. On tada opet raspali po gasu i odjuri uz škripu kočnica, a ja tek onda, vidno rasterećena, pogledah u onaj kusur i shvatih da me je zavrnuo za jednu funtu! Čak još i to! Pa zar postoje takvi ljudi?! Kud radije ne krenuh pješke, mislim da bih bolje prošla da sam se susrela s onim lopovima što kradu prstenove, nešto bismo se već dogovorili…

Malo drugačiji mladenci

Druga bizarna situacija desila se neki dan kad smo muž i ja prolazili pored naše opštine u Londonu, gdje su se taman skupili svatovi. I tamo je subotom uvijek puno vjenčanja, pa zamolih muža da malo zastanemo jer čini mi se da će mladenci izaći svaki čas, pa da vidim mladu. Iz nekog razloga, uvijek volim vidjeti mladu ako mi je već usput, pa stadosmo tako, zajedno sa još jedno 7,8 radoznalih prolaznika. U sljedećem momentu začusmo mlake povike svatova „živjeli mladenci” i tek jednog svata kako pobaca konfete na mladence, dok među nama dvoma i prolaznicima dođe do potpunog muka. Nije baš reakcija kakvu očekuješ kad vidiš mladence, ali gdje i ne bismo tako reagovali kad smo shvatili da je umjesto mladenke pojavio se mladoženja sa - mladoženjom!

Muž i ja se pogledasmo s nevjericom, a onda, kad nam je konačno kliknula informacija do mozga da smo upravo svjedočili vjenčanju dva tipa, tako se odvalismo smijati, da nismo mogli prestati sve do kuće. „E, što sam vidjela „mladu”…”, rekoh ja, i onda se opet povaljasmo od smijeha. Znali smo da je homoseksualcima u Britaniji dozvoljeno da sklapaju zakonska „civilna partnerstva”, ali nisam baš očekivala da ćemo sasvim slučajno i prisustvovati jednom takvom događaju. Sad nam je glavna zezancija kad planiramo kud bismo za vikend, da neko od nas dvoje kaže, „A šta misliš da odemo malo do opštine da vidimo mladu?”.

Ništa mi nema ljepše od praznične sezone! Doduše, ona u Londonu počne svake godine sve ranije, pa već početkom novembra zasvijetle se božićni i novogodišnji ukrasi po drveću, ulicama i izlozima. Vjerovatno je to malo budalasto, tako krenuti sa obilježavanjem praznika skoro 2 mjeseca unaprijed, ali i ja, kao i svi ostali, lako padnem na foru i uhvatim se kako začarana gledam u magična svjetalca svuda oko mene…

Piše: Sara Krajina Jazvić

Specijalni novogodišnji poklon

Čaroliju neminovno prati ruka na novčaniku, spremna da „okine” u svakom momentu (valjda baš zato svi ti komercijalni mudraci i postave ukrase tako rano!), privučena i najmanjom dražesnom sitnicom. Iz godine u godinu moja riznica prazničnih ukrasa sve je bogatija, jedva ih imam gdje i pospremiti, ali zato kad mi kuća zasjaji u ovo praznično vrijeme, niko nije sretniji od mene! Po onoj „s kim si, takav si”, i ja svake godine počnem s dekorisanjem sve ranije, pa jedva izdržim da ništa ne ukrasim do kraja novembra. Ima u meni još itekako one djetinje očaranosti cijelom ovom sezonom, i ma koliko mi godina bilo, nikako da me prođe. Doduše, meni je i drago da je tako, jer prelijepo je biti i dalje u stanju lako se oduševiti, baš poput djeteta.

Uživam i u poklanjanju, ne znam je li mi draže zapakivati poklone ili ih raspakivati… Praznična sezona ove godine posebno mi je važna, bit će posebnija nego ikad jer dobit ću najljepši mogući poklon - jednu slatku, malenu bebu, svoje prvo dijete! To mi je najveća magija od svih! U takvom slatkom iščekivanju nije ni čudo da sam se skoro raspametila od radosti, pa ne žalim troška. (Pitat će me januar šta mi bi u decembru, ali nema veze…) Kad mi Djeda Mraz isporuči svoj specijalni poklon ili kad ga donesu rode ili možda ipak kad mi ga babice predaju u ruke i puste me da svoj maleni zamotuljak ponesem kući, želim da moje djetešce odmah doživi čaroliju, da je sve oko njega kao u bajci. Želim mu da i sam bude dio čarolije. Ako išta naslijedi od mene, neka to bude veliki kapacitet za radovanje.

Zaželi želju…

I nismo samo muž i ja presretni zbog skorog dolaska počasnog člana naše male porodice, s nama se raduju i familije i prijatelji. Rađanje novog života kao da u svima budi neki posebni osjećaj, lijepo sjećanje ili dragu nadu. Nedavno su tako moje engleske prijateljice organizovale proslavu u čast mene i mog djetešceta, pa su mi priredile tzv. „Baby shower”. Ne znam ko je bio sretniji - one što su me tako obradovale ili ja koju je sve to jako ganulo. Dovoljno mi je bilo veliko što su uopšte poželjele da mi tako nešto prirede, što su se iskupile lijepe i nasmijane, a one su još uz to prekrasno uredile cijeli stan i donijele mi brdo poklona za bebu! Da, ovo je zaista posebno vrijeme za mene, nikad sretnije i nikad ljepše.

Sjetim se tako prošle Nove godine, kako muž i ja okruženi našim dragim sarajevskim prijateljima, obasjani vatrometom iznad Miljacke, nazdravljamo u ponoć i želimo želje - svako svoju, tajnu, ali čini mi se baš jednu te istu. Ove Nove godine naša prošlogodišnja želja bezbrižno će drijemati na našim rukama, ili će možda, baš poput roditelja, sretno gugutati gledajući čarobna svjetalca i slušajući zvuke prazničnog veselja u daljini…

I ne zamjerite mi što tako otvoreno pišem o vlastitoj sreći jer iz iskustva shvatih da sretni ljudi i druge čine sretnim ili im makar donesu sreću. Stoga, neka vam je Sretna Nova godina i neka se i vama ostvare želje!

Dolazi zima, duga i hladna… S tim u vezi, muž i ja smo se bacili u dotjerivanje stana i sitne popravke kako bi nam kuća bila što toplija, ugođaj što ljepši, a i kako bi sve bilo na svom mjestu kad nam uskoro dođe prinova. Čovjek tako krene od dobrih namjera i s puno entuzijazma, a onda ga u praksi dočekaju kojekakve nepredviđene okolnosti.

Piše: Sara Krajina Jazvić

Zašto Englezi ne mogu biti mahalaši

Sastaviš plan rada i budžet kojeg se moraš držati jer više sredstava nemaš, pa kreneš u akciju. Pokušaš biti kreativan pa učiniti što više sa ono malo što imaš na raspolaganju. Tako na primjer, prva stvar koja osvježi kuću, a ne košta skoro ništa su čisti prozori, pa i mi tako u našoj prvoj fazi radova krenemo od prozora. Samo, ako živiš u Engleskoj, najobičnije pranje prozora je prava zagonetka. Kako oprati prozor koji se otvara tako što se diže na gore? Kako prići vanjskoj strani izuzev da se svana popneš merdevinama uz fasadu na drugi sprat ili rizikuješ živu glavu ako visiš kroz prozor u pokušaju da dosegneš gornji dio prozora? Šta, ako ne daj bože, živiš na recimo sedmom spratu?! Da se bira najgluplja vrsta prozora na svijetu, sigurno bi ovi engleski pobijedili. Na kraju, sitno osvježenje u vidu opranih prozora ispadne mega projekat za akrobate i hazardere, opasan po život…

Nije ni čudo da Englezi ne mogu nikako biti mahalaši jer fali im osnovno „sredstvo rada” - dobri prozori koji se otvaraju na logičan način, uz koje možeš fino sjesti s kaficom i skenirati sve i svakog ko prođe. Da se bar možeš nageti kroz prozor kao čovjek pa i to bi pomoglo, ali ne može. Svako jutro otvorim taj svoj nesretni prozor na gore i provučem glavu kako bih provjerila kakvo je vrijeme, i svaki, ali baš svaki put, dok uvlačim glavu unutra, opalim se u onaj gornji dio tako da mi sve zaigra pred očima. Jadni praktični mozak, nikako da se navikne na glupava rješenja i nelogičnosti, pa zaboravi gdje se nalazi.

Ne damo se mi tako lako, pa nastavimo s našim planom obnove u stanu, a kad se male ruke slože, svašta se da uraditi. Malo okrečenih zidova, malo pofarbane drvenarije i eto ti odmah čistijeg i ljepšeg stana! Još uz malo spretniji raspored namještaja, recimo pomjeranje kreveta na drugu stranu ili izbacivanje nepotrebnih stvari, počeo je naš dom ličiti na onaj koji želimo.

Dođosmo tako do faze dva radova, a to je faza pripremanja prostora i detalja za naše novorođenče. Uz tonu stvari koje moraš nabaviti za dijete htio ne htio, vazda ti se tako potkradu i neki savim neočekivani radovi i troškovi. Na primjer, razmišljajući gdje bih sve mogla oprati bebu kad nam uskoro dođe, sine mi kako bi lavabo u kupatilu bio idealno rješenje za tako malo dijete - taman je prave veličine da se kratko pranje tu može obaviti bezbjedno. Ali, prije nego se stigoh obradovati, prisjetih se druge gluposti svojstvene Englezima i njihovim kupatilima. Nevjerovatno, ali istinito, Englezi i danas mahom prodaju i instaliraju dvije odvojene česme za lavaboe i kade, tako da ne možeš pomiješati toplu i hladnu vodu! I eto ti sad novog troška i problema - mijenjaj česmu na lavabou da je dovedeš u 21. vijek. Za jednu tako pametnu naciju, Englezi znaju biti jako glupi…

Tamo gdje rode donose svoje paketiće

Umorni od radova, bavljenje pripremama za porod dođe nam kao malo opuštanje. U sklopu priprema tako je bio i nedavni organizirani obilazak porodilišta u bolnici. E sad, kao zdravoj osobi koja na svu sreću nema puno iskustva s medicinskim ustanovama, bilo kakav boravak u bolnici mi stvara nelagodu i blagu jezu, a kad još pomislim da sam baš ja ta koja ovo dijete mora i roditi i biti u bolnici, sve me spopadnu žmarci po cijelom tijelu. Bilo bi mi najdraže kad bi taj dio priče mogao obaviti neko drugi umjesto mene… No, šta je tu je, pa se tako s puno dubokih uzdaha uputim u bolnicu da vidim šta me uskoro čeka - bolje mi je da znam i da se pripremim psihički na vrijeme. Kad smo stigli tamo dočeka me prva neočekivana stvar: sve fino miriše! Nema uopšte onog bolničkog mirisa, dapače, cijeli odjel miriše na svježinu i normalnost. Super!

Zatim, uočim još jednu neobičnost: osoblje je nasmiješeno, nema strke i panike, sve je jako smireno, i da ne znam da sam u bolnici, pomislila bih da sam u nekom spa centru ili tome slično. Ha… Ko bi rekao! U svom mozgu, koji je u panici od nepoznatog, ja sam valjda očekivala da ću vidjeti grozomorne prizore kao iz hitne pomoći, šta li već, bolje i da ne nabrajam koje…

Već znatno ohrabrena, mom čuđenju nije bilo kraja kad nam još pokazaše sobe za porod. Jedna vrsta soba koju dodjeljuju porodiljama koje su niskog rizika i koje žele prirodni porod me je toliko zbunila svojim finim izgledom, da sam pomislila da je to privatna soba koju moraš da platiš. Široka, prostrana, sa velikim krevetom, puno prozora, privatnim kupatilom, dodatnim krevetom za muža ili partnera, sa TV-om i radiom, lijepih boja i sva besprijekorno čista i mirisna, zaista me podsjetila na hotelsku sobu. Ostala sam bez teksta.

Druga vrsta soba za porod, namijenjena malo rizičnijim porodiljama ili onim koje žele porod uz epidural, jeste doduše izgledala kao prava bolnička soba, ali jednako čista, moderna, potpuno opremljena svime potrebnim, da mi uopšte nije stvorila osjećaj nelagode. Naprotiv, stvorila mi je dojam da će se u ovoj sobi neko jako dobro pobrinuti o tebi. E da mi je ko pričao, stvarno mu ne bih vjerovala… Pao mi je kamen sa srca, ma cijela stijena straha mi se konačno odronila i sad se osjećam puno bolje i hrabrije. Eto ti što su Englezi, koliko zglajzaju u jednoj oblasti, toliko su genijalni u drugoj!

Rasterećeni i veseli zbog lijepog iskustva u porodilištu, muž i ja odemo na kafu prije nego se vratimo obavezama i fazi tri radova (nabavci svega i svačega za dijete), i čavrljamo tako razdragani dok gledamo slučajne prolaznike. Onda ugledamo čovjeka kako prođe ulicom sa dva ogromna papagaja indigo boje, jedan mu na ramenu, drugi na ruci, savršeno mrtav-hladan kao da je izveo pse u šetnju ili kao da nosi vrećice iz samoposluge. Momentalno zašutimo i muž i ja, prizor nas je totalno zbunio, ali još je interesantnije što se čini da niko osim nas dvoje uopšte nije ni obratio pažnju na ovog neobičnog čovjeka i njegove gigantske papagaje - très bizarre. Ova je Engleska čudo, svega i svačega ovdje ima, i blentavog i super inteligentnog, a jedno je sigurno - ne može ti nikad biti dosadno kad te ovako svako malo zadeveraju s nečim!

Kad se samo sjetim starih vremena i kako se jadna majka dovijala da učini koliko može sa ono malo što joj je bilo na raspolaganju. Recimo, otkuhavanje veša u velikom loncu ili ručno pranje bezbrojnih tanjira sa ono malo tople vode koliko u jednom cugu stane u mali sudoperski bojler. Ja, fino ušuškana u mom modernom življenju, dovodim vještinu punjenja perilice za suđe skoro do savršenstva, a iz česme curi (ako tako želim) raskošni, nepresušni mlaz tople vode…

Piše: Sara Krajina Jazvić

Bubanje po TV-u da se vrati slika

Uvijek mi je iznova fascinantno kako se čovjek lako navikne na bolje i lakše. Teško se sad i sjetim starih kabastih televizora s kojima smo svi deverali, od bezuspješnog „lovljenja” slike po sobi sa malom kućnom antenom, pa do bubanja po strani TV-a kad slika skroz nestane. Jedan dobar „pljas” i vrati se slika kao nekom magijom!

Stvari su sad toliko uznapredovale, da ne samo da su mi svi kanali digitalni i slika perfektna, nego mogu da snimam omiljene programe, čak i preko interneta ili mobitela. Dođem kući, zavalim se na kauč kao gospođa, kliknem dva dugmeta i - voilà! - omiljene emisije me čekaju spremne!

Isto tako i sa kuhinjskim aparatima: naspeš sastojke, pritisneš par dugmića i jelo je spremno. Umjesto napornog tiskanja po avanu, moj mali, ali moćni procesor hrane koji melje, miješa i blenda, odradio je posao za mene, kao kakav batler. Super stvar, ovo moderno življenje!

Jedino sam s internetom i dalje oprezna, ne upuštam se tek tako u kojekakve mreže i transakcije, ima mi nešto u tom svemu nalik onom „Deus ex machina”, što mi pomalo stvara jezu. Na primjer, ne bude mi jasno kako mi tamo neki haker na kraju svijeta pošalje virus i u roku dok trepneš sruši cijeli moj hard disk. Hajde de ono „kako”, nego zašto li on to radi, ne razumijem?

Vatreno krštenje na eBayu

Sa Facebookom sam ipak na „ti”, a i Amazon mi je OK, mada mi je dugo trebalo da se nakanim na takvu vrstu online kupovine. Zadnja linija opiranja dugo mi je bio eBay, premda su me mnogi uvjeravali da nemam razloga za brigu. Nedavno sam konačno stisla petlju, učlanila se, skontala kako to hoda i bacila se u potragu za jednom komodom koju svugdje tražim, ali ne mogu da nađem. Ne lezi vraže, naletim na baš takvu komodu na eBayu u roku od sat vremena, a ona na bidovanju (aukciji), početna cijena joj je smiješna. Sva sretna, stavim ja svoj bid i odem drugim poslom, jer do isteka aukcije ima još 4 dana.

Prva tri dana virnem tu i tamo na stranicu da vidim kako mi je komoda, a ona stoji kako stoji, kaže „vaša je ponuda najviša”, a ja sva ponosna kao da sam ne znam ti šta pametno skontala. Četvrti, zadnji dan aukcije, odjednom se sve promijeni. Ne samo da me neko poklopio sa boljom ponudom, nego ih je petero ispred mene i sad je cijena komode znatno porasla. Naprosto se iznerviram - ko li sad ganja baš tu istu komodu, da mi je znati?! - ali tada se probudio u meni takmičarski duh i upustih se u igru na neviđeno. Jedno po jedno, otpadoše četvero iz igre i ostadosmo samo ja i jedan tvrdoglavi punoglavac. Baš kao na pokeru, malo podignem ja ulog, a on odmah za mnom. Zakuhalo se skroz na skroz, i kako sat krenu odbrojavati zadnju minutu aukcije, tako ja hrabro povisih ulog (znam da imam još fore do svog maksimuma) i levat ispadne iz igre, konačno! Komoda je moja!

Dogovorim se sa prodavačem kad i gdje da dođemo muž i ja po komodu, pa se uputimo tamo,  oboje pomalo uzbuđeni. Idemo nepoznatim ljudima na adresu, komoda je već uplaćena, a šta ako nije onakva kakvom su je prikazali?

Zanimljivi susreti treće vrste

Nakon malo duže vožnje, stignemo na adresu, pa se pogledamo zbunjeno kad shvatimo da se radi o raskošnoj kući. Otvori nam vrata lijepa mlada žena, koja nam odmah da do znanja da je sve korektno, ona je „prodavač”. Za njom se pojavi neki muškarac, zgodan k’o maneken, muž, ispostavit će se. Ljubazno nas pozovu da uđemo, a nas dvoje pomalo ostanemo bez daha kad vidimo u kakvoj ljepoti i raskošu ovi ljudi žive. „Puklo” grandiozno stepenište posred prostranog hodnika, više nalik hotelskom lobiju, a debeli, mekani tepih prostro se od ruba do ruba. U to istrčaše dvojica dječačića iz kuhinje, slatki k’o bombone, i pomislih kako smo zalutali u neku lijepu reklamu - predivna kuća, zgodni domaćini i preslatka djeca, baš kao kakav šminkerski TV oglas za deterdžent ili pahuljice za cijelu porodicu.

Pozvaše nas da se popnemo za njima na sprat u spavaću sobu gdje je i komoda na koju sam sad pomalo i zaboravila, a spavaća izgleda kao da je moja lična. Baš tako i ja u mašti imam veliku sobu, sa puno prozora, uređenu u predivnim bojama, sa fantastičnim krevetom i namještajem. Kad me još srdačna domaćica povede u dječiju sobu, učini mi se da zakoračih ravno na stranice nekog krasnog kataloga. Ovi ljudi stvarno uživaju u životu, samo odakle im lova, upitah se… Podsjeti me sve ovo na jedan vic kad Mujo živi u Njemačkoj i dođe mu Suljo u posjetu, pa ga pita kako živi, a Mujo mu krene pokazivati, sav važan. „Vidiš onu kuću”, upre prstom u prekrasnu vilu, „e, to ti je moja kuća.”. Suljo sav impresioniran klima glavom. „Vidiš onog novog BMW-a, to ti je moje auto!”, ponosno će Mujo, a Suljo sad već gori od ljubomore. U to se na balkonu vile ukaže lijepa, plava žena, a Mujo će, „A vidiš onu ljepoticu gore na balkonu? To ti je moja žena!”. Suljo sad hoće da izludi od muke, taman pođe da zausti, kad se pored žene na balkonu ukaza neki muškarac i obujmi ženu oko pasa. Zbunjen, Suljo upita, „A ko ti je Boga ti ovaj muškarac sa ženom?”, kad na to će ti Mujo, „Kako ko? Pa to sam ti ja!”.

Tako i ja na trenutak kao da zagazih u neku paralelnu realnost, ali onda ugledah svog lijepog muža kako utovara u auto našu novu, besprijekornu komodu (hvala ti Bože…), i odmah se vratim na svoj lijepi komad Zemlje. Bila je ovo zaista lijepa kuća i lijepi, ljubazni ljudi, nema šta, ali lijepa je i naša kuća i lijepi smo i mi - najiskrenije pomislim. Kad smo komodu smjestili u našu finu spavaću sobu, pomislim kako onaj eBay uopšte nije loša zafrkancija. Em nađeš što tražiš, em je puno jeftinije, i još ovako naletiš na interesantnu situaciju, ko bi rekao! Moderno življenje, to ti je. Sad još da se sjetim šta sam ono još htjela pogledati na eBayu…

Prema Darwinovoj teoriji, opstaju oni koji se najbolje prilagođavaju. Moj je život tipični primjer pokušaja da pronađem ravnotežu između moje londonske i sarajevske realnosti. Pomalo je konfuzno, ali često i vrlo zabavno prešaltavati se s jednog sistema na drugi. Jedan dan čujem sebe kako naručujem „Deset u pola, reš somun i mlijeko”, a već sutradan eto mene u svijetu u kojem ni biftek nije samo „biftek” nego je u jelovniku „sažeto” opisan u pet rečenica i košta kao cijelo tele u Sarajevu.

Piše: Sara Krajina Jazvić

Cijukanje na pedikuri

Najinteresantnije situacije su sa uslužnim djelatnostima. U Sarajevu tako imam jednu svoju pedikerku kod koje ponekad odem, mladu djevojku iz manjeg bosanskog grada, koja se slomi da mi ugodi, priča priče o svemu i svačemu, nudi kafe i sokove, i na kraju naplati nešto sitno za svoj pošten trud. U Londonu odnedavno imam svoje Tajlanđanke koje su beskrajno servilne, ali distancirane, koje ne progovore nijedne osim pojmova u „rok službe”: daj lijevu, daj desnu, vrati u vodu…, a i bolje da ne govore jer ih jedva išta razumijem s njihovim „ciju-ciju” engleskim. Samo pogađanje posla s njima preko telefona je muka živa, pa prevedeno na naš jezik to bi zvučalo otprilike ovako:

-          Može li pedikir danas u šest? - ja

-          Camo pedikir? - ona

-          Nego šta bi ti još? - ja

-          Manikir, gocpođo. Nema cest. Hoces ti dolaziti u cest i cetrdecet? - ona

(Pauza dok skontam šta je rekla).

-          Moze u cest i cetrdeset… - krenem i ja kao ona, zaglupila me momentalno, ali se začas ispravim - Hoću reći, može samo pedikir u šest i četrdeset.

Fino one meni naplate to zadovoljstvo, ali ima nešto i u toj lingvističkoj barijeri - lijepo je nekad samo sjediti u miru, u udobnoj stolici za pedikuru, s nogama u masažnom lavoru, da te niko ništa ne zapitkuje niti priča. Doduše, cijuču one potiho između sebe, ali to je neki tako tanani zvuk, nalik tek rođenim mačićima, da te još i lijepo uljuljka. Taj mi je mali luksuz od sat vremena jednom u toliko možda i jedina prava relaksacija u inače jako aktivnom životu.

Vaš poziv je na čekanju, ostanite na liniji…

U Sarajevu mi je super što za svaki problem postoji rješenje, uvijek ima neko ko zna nešto i ko te uputi u pravom smjeru i sve začas obaviš. U Londonu kad ti se nešto pokvari, moraš se prvo dobro psihički pripremiti, pa nazvati da prijaviš kvar, jer slijedi jedno 16 krugova pakla dok ne dođeš do živog čovjeka i onda još jedno 16 dok ne potrefiš onog koji zapravo zna nešto o tvom problemu.

Baš nam se neki dan bio pokvario kućni telefon, pa je jadni muž proveo jedno sat vremena na telefonu pokušavajući doći do bilo koga. Prvo nekih 10 minuta ide monotono: „Vaš poziv je na čekanju, ostanite na liniji”, pa onda „Za probleme s linijom, pritisnite jedan, za probleme sa plaćanjem, pritisnite dva…” i tako još desetak minuta dok izlista cijeli sadržaj, a tvog problema nigdje na listi. Tek na kraju te cijele priče kaže: „Za sve ostale probleme sačekajte operatora.” Onda čekaš operatora, i čekaš i čekaš, pa se na kraju javi neki koji nema pojma, pa pokrene novi ciklus od „Vaš poziv je na čekanju…” i „Pritisnite taj i taj broj…”, pa nakon jedno sat vremena konačno se javi neki tehničar. Objasni mu muž u čemu je problem, pa tehničar potom zove mene koja sam u kući da mi objasni šta moram uraditi sa telefonom. Naravno, ni on nije Englez, on je Indijac sa debelim naglaskom, pa tu tek nastane cijela lud i zbunjen situacija dok se sporazumijemo. Za razliku od tajlandskog cijukanja, Indijci „tutuču”, što zvuči kao jedan neprestani niz od „Tu-tu, tu tu-tu, tu tu-tu…” Kad malo bolje razmislim, u Engleskoj nije toliko važno znati govoriti engleski, koliko je važno imati dobar sluh i moć pretpostavljanja da pogodiš šta je neko htio da kaže…

Istutukao je on meni tako niz uputa šta da pritisnem, pa nakon hiljadu mojih „Ha?” i „Molim vas ponovite”, dođosmo nekako do razrješenja problema, pa ga pohvalih da je genije, a ovaj se rastopi od radosti, pa mi se tutukavo zahvali. Da sam ostala na liniji još deset minuta, ne samo da bih ga sve razumjela nego bih i sama počela tutukati… Mekano uho, šta ćeš.

U skladu s Darwinovom teorijom

Prođe tako niz najraznovrsnijih mogućih stranaca kroz moj londonski život u zadnje vrijeme (majstori u zgradi iz Poljske, dostavljač paketa iz srca Afrike, tip za satelitsku TV iz neke tropske azijske zemlje…), pa se čovjek poželi progovoriti čestit engleski jezik, a kamoli svoj. Stoga mi je bilo neobično kad ovih dana počeh komunicirati sa agentima za nekretnine - sve sami Englezi! Tražimo neki stan da unajmimo, pa imamo tačne kriterije i budžet s kojima raspolažemo, ali jok, agenti kao agenti, gledaju da ti uvale ono što njima odgovara. Ti tražiš stan s baštom, a on ti nudi stan na 7. spratu. Ti kažeš tolika i tolika cijena maksimalno, a on ti nudi nešto skoro duplo skuplje. Sve se tako vrtimo u krug, ni makac s početne tačke, a onda odlučim promijeniti taktiku. Postavim se s onom „ja mogu, ali ne moram” filozofijom i tada im je teško da te uzdrmaju, draže im je kad si očajan. Objasnim lijepo šta tražimo i pod kojim uvjetima, a ovaj ne može da vjeruje. „Znači, ako sam dobro shvatio, vi tražite stan koji je veći od onog u kojem ste sad, na sličnoj lokaciji, a da je jeftiniji nego što sada plaćate?” - pita on s nevjericom. „I da ima baštu!” - dodam ja. „I da ima baštu…” - čujem ga kako mumlja samom sebi, zapanjen mojom „drskošću” da tražim toliko toga. Ja se dražesno nasmiješim, pa ga ošinem onom bosanskom izazivačkom, „Sumnjam ja da vi to možete naći, nisti ni vi svemoguć, pa zar ne?”, a on se momentalno natakne na udicu, pa sav prkosan, „Nisam rekao da ne mogu, zapravo imam par ideja, dajte da malo pogledam…” Neka ga tamo, nek’ se bori. Možda nam nešto i pronađe! Ili što bi kod nas rekli, da vidimo ko će koga zaje…

I tako, prilagođavam se svaki dan koliko mogu, koristim se i bosanskim i engleskim vještinama, pa gdje koja upali. Darwin može biti zadovoljan.

Ljeti je najljepše kad se sakrijem od vrućine u popodnevnim satima u lijepo rashlađenoj sobi, uz svježu, hladnu limunadu, i taman da malo preklopim oko u tom miru i milini, kad čuješ: „Dgdgdgdg…” - buše majstori pneumatičnom bušilicom. Svako ljeto kod novog komšije, i taman pomislim da sam ovog ljeta dobro prošla, nema ih ni iznad ni ispod ni preko puta mene, kad eto ti ih na fasadi, vise sa skela kao Spidermeni…

Piše: Sara Krajina Jazvić

U ritmu pneumatične bušilice

Živim na dvije adrese, malo u Sarajevu, malo više u Londonu, pa tačno počinjem misliti da se „neko od gore” zafrkava sa mnom, jer kako ja dođem na koju adresu, tako eto ti i majstora za mnom. Neki ljudi donesu sa sobom lijepe i sunčane dane, a ja, eto, majstore! Ko zna, možda da mi ne idu toliko na živce, ne bi me ni pratili, ali ovako po pehu nema mi spasa.

Još mi je u sjećanju štektanje, brundanje, drndanje, skvičanje i bubanje od prije nekoliko godina, kad je komšija odlučio izgleda potrgati i zadnji zid u stanu, čak i one nosive (?!?), pa je to bilo za poludjeti. Valjda kako je i majstorima vruće raditi oko podneva, tako se nadignu ranom zorom i odmah se prihvate bušilice, a ona kao da mi po mozgu burgija… Kako meni, tako i ostalim stanarima, pa nema ko se te godine nije žalio, ali ništa nije „pilo vode”, dok mi jednom ne puče film, te ti tako u taj nadobudni jutarnji sat uletih na „gradilište” kao torpedirana. Ni danas mi nije jasno kako mi je upalilo da se umilostive, pa više ne buše tako rano i daju nam barem malo mira. Valjda nije svaki dan da njima osmorici macho tipova uleti cura u šorcu i japankama, očigledno friško nadignuta iz kreveta, sa kosom kao da me struja opalila, i onda stane sva ljuta kao puška, podbočena, u gardu, i odvrne jezik. Nije baš bilo kao zvuk bušilice, više kao pekinezer, ali valjda je tad i njima postalo jasno kako je iritantno neprekidno slušati zvuk koji ti se ne sviđa… Uglavnom, nakon toga su se znatno popravili i na tome sam im zahvalna.

Dajem kraljevstvo za malo tišine

Ovih dana ratujem s novim setom majstora, onim Spidermenima s početka priče. Ne znam ko se više štrecne ujutro kad se sretnemo: ja, koja prvo uđem u kuhinju da pristavim kafu prije nego se i pogledam u ogledalo, ili oni koji stoje na prozoru i vide me takvu, kao duha u blijedoj spavaćici, skoro da lebdim po sobi… Samo čekam kad će se jednom složiti s one skele!

Trenutno me ignorišu, nakon incidenta kad povukoh vodu na WC šolji, taman kad oni izvadiše cijev… Zadnje što sam čula bilo je panično: „Neeeeee…” - trenutak prekasno.

Tako iz dana u dan, nema čovjek mira u rođenoj kući, pa sve gledam da sam vani kad oni rade i brojim dane do odmora, da možda ugrabim makar malo tišine na moru. Muvam se po Londonu, silom prilika, ali sad kako sam trudna, i nije loše da malo češće prošetam. Kad se umorim, sjednem u autobus, jer kako sam u drugom stanju, konačno imam pravo prvenstva na sjedište, za razliku kada nisam trudna i stalno me neko nadigne ili ustanem i sama da ustupim nekom mjesto. Uživam u svom novom privilegovanom statusu i taman se neki dan lijepo pocalim na stolici, kad uđoše za redom: žena s malom bebom, starac koji jedva hoda, čovjek koji je tek izašao iz bolnice, invalid u kolicima, jedan momak u gipsu… - da ne povjeruješ! Moja trudnoća koja se još uvijek jedva vidi, pade ne u drugi nego u otprilike šesnaesti plan! I ne bi druge, nego hajde ti Sara na noge lagane i nazad kući da gledaš u majstore umjesto u ptice i drveće…

Ljeto je, odmor me tek čeka, a radujem mu se još od prošlog ljeta. I tako nešto razmišljam o ljetima, sjećam se prošlog, i onog prije njega, pa i nekoliko godina unazad, ali moram malo zastati da se sjetim svih koja su do sada bila, jer nabralo ih se pomalo, trideset i koje…

Piše: Sara Krajina Jazvić

Koliko ljetovanja, toliko pehova

Nekako mi je lakše razmišljati unazad, krenuti od ovog ljeta, pa se polako vratiti u djetinjstvo, a do kraja priče otkrit ću vam i zašto baš tako. Ljeto u gradu, na grozno vrelom asfaltu, ne ostavlja baš uspomene, pa me tako sva sjećanja vuku na more. A na moru svake godine koliko radosti, toliko i belaja, valjda zbog one o kamenčiću u cipeli, tek toliko da žulja.

Prošle godine me tako očaraše divne uvale hvarske, gradići kao iz nekog drugog vremena, puni čarolije i romanse, a onda pred sami kraj - divlja upala zuba, ona kad zanijemiš od bola! Prije toga, to isto ljeto, posmatrah brodove kako se njišu u lijepoj Marini Frapa, scene nalik filmskim, sumrak i mjesečina iznad barki - naprosto kao san! A sve to uz nesnosnu upalu grla i popucale glasnice od netom proslavljenog vjenčanja. Nikad tiši odmor nego te prošle godine…

Sjetim se potom ljeta prije prošlog, onog kad ponovo prođoh prelijepim Stradunom, kad sam se smijala od dragosti što sam opet tu, a najradije bih plakala koliko me je rasturala upala mjehura… Vrtim tako film unazad i zaprepastim se kad shvatim da nijedno nije prošlo bez neke katastrofe! E, zašto li je to tako, jer i drugi ljudi mi kažu da se i njima uvijek nešto desi baš na moru, nije mi jasno. Nije ni fer, jer cijelu godinu čekamo ljeto, maštamo o odmoru, jedva skucamo nešto malo slobodnih dana i onda - fasung!

Riznice sjećanja

Onda počnem razmišljati malo zbirno, u listama, recimo ovako: zadnjih deset godina sam bila tu i tu, pa tako u mislima preletim sva mjesta u kojima sam bila. Kad sve sabrah, prilično sam impresionirana, moja lista je respektabilno dugačka i to mi je drago. Neka su ljeta bila skromnija, malo kokuznija od drugih, druga su bila sasvim ok i njih je najviše, dok je nekolicina njih bila zaista ležerna. Bez obzira na budžete, nekako se s radošću sjećam sviju njih. Iz svakog mi se nameće neka divna uspomena, ljudi s kojima sam bila, prizori koje sam upila u duši za sva vremena, mirisi, zvuci… Mislim da mi je život bogatiji zbog svakog od njih. Pa čak i ti pehovi koji su me pratili po putu nekako su mi sada pomalo simpatični. Recimo, ono kad me na Korčuli izujedaše komarci skoro do neprepoznatljivosti. Ili kad u Šibeniku toliko izgorih da su mi se poslije gulili dijelovi kože više nalik krpama nego komadima. Ili kad jedne godine, kad sam tek friško naučila voziti, zamalo ne razvalih auto ukrcavajući se na trajekt u kaskaderskom stilu - holc pa pljus, odjednom na sva četiri točka, a svima na trajektu zastade dah. Sjetim se i ljeta iz tinejdžerskih godina kad je nas nekoliko cura ustopalo auto, a ja pri ulasku tako opalih glavom od vrata da sam ostatak dana provela de facto u nesvijesti. Upečatljivo je i jedno ljeto u Makarskoj kad se društvo i ja nismo uspjeli sastati zbog užasnog nevremena. Prolilo se nebo, rijeke vode su se slijevale niz cestu, u cijeloj regiji nestade struje, a ja sama u nekom groznom pansionu, hoću da umrem od straha. Moja riznica uspomena sa ljetovanja prepuna je svakojakih dogodovština.

I onda ih je bilo troje…

I tako sve vrtim film dalje i dalje u sjećanju, dođoh do djetinjstva, ljetovanja s roditeljima i sestrom, kad bismo svoje porodično gnijezdo nakratko preselili na jadransku obalu. Tih se ljetovanja ne sjećam u konkretnim situacijama, pamtim ih više kao osjećaje uz bljeskove slika - tata koji me vodi za ruku po sladoled, mama koja me maže uljem, sestra koja me uči puhati balone od žvakaće gume… I sve mi je nešto milo kad se sjetim tih vremena, okruži me neka posebna ljubav u mislima. Izoštravam ova sjećanja koliko mogu jer zanima me kako će izgledati moja buduća ljeta, ona kada moja nova porodica bude selila svoje malo gnijezdo na tople obale. S uzbuđenjem zamišljam sljedeće ljeto kada ćemo muž, ja i naše novo malo čedo započeti jedno sasvim novo poglavlje ljetovanja. Koliko god da su lijepa ljeta koja su bila, još više se sada radujem onima koja će tek biti!

Do tada, odbrojavam dane do ovogodišnjeg ljetovanja, i jedino me zanima kakve kupaće kostime nose trudnice?

Pišući u ovom broju o bagremu, dudu, zovi i rezdelijama, prisjetih se djetinjstva i kako smo ih nekad brali, obično u tuđim baštama, viseći sa grana kao mali majmunčići. Bez obzira na strah i strepnju da ne naiđe gazda i ne nalupa nas, pamtim taj osjećaj uzbuđenja, sreće i postignuća.

Piše: Sara Krajina Jazvić

Sočna kriška lubenice, kao veliki osmijeh

Danas, uđem u supermarket i kad vidim lubenice u januaru, i to kakve hoćeš - cijele, u polovinama, četvrtinama ili narezane na komadiće i lijepo spakovane u male paketiće, prosto se iznerviram. To, ljudi moji, nije to, nije mjesto lubenicama u januaru! Najradije bih se tada opet uzverala uz neko drvo i ubrala ono čemu je baš tad trenutak branja, ali nemaš se više gdje ni uzverati… Do dana današnjeg drži me neko uzbuđenje dok čekam da sazrije proljeće a sa njim i slatke trešnje, ili vreli avgust kad je bostan sočan i zreo, samo što ne eksplodira od punoće. Kakve kockice, kakvi bakrači, ništa mi slađe nego zagristi onu krišku tamno ružičaste lubenice, a krajevi me golicaju sve do ušiju i njezin sok procuri niz bradu pa kane po cipelama. To mi je jedan od top 10 osjećaja radosti u životu!

U duelu sa kravama

Čudno je to kako se sve okrene. Pamtim kako me je mama morala tjerati da idem s njom i tatom na vikendicu, malo u prirodu, ništa mi nije bilo dosadnije od toga. Kao kroz maglu naviru mi u mislima stare upute o krompirovoj zlatici i kako se pravi sirće od divljih jabuka, dobro za ovo i ono. Onda kad me neki put nešto zaboli i žigne i zatreba mi obloga baš od prirodnog jabukovog sirćeta, bude mi krivo što nisam bolje slušala. Mogla bih ga vjerovatno negdje i kupiti, možda i bez aditiva i hemikalija, ali nekako mi nije to isto. Trebalo je pratiti onu divlju jabuku, čekati da rodi, ubrati je, pa svojim rukama napraviti sirće.

Sjećam se i branja koprive na livadi na kojoj pasu krave. Ne znaš je li me više bilo strah da me kopriva ne ožari ili onih krava. Ja napravim korak, a krava blene u mene i ljutito vikne „Muu!”. Ja odstupim korak unazad, ona nastavi pasti kao sva sretna. Ja opet krenem naprijed, a ova još glasnije drekne na mene „Muuu!”. Onda u panici zgrabim golim rukama koprive koliko mogu, pa trk odatle, a žare mi ruke do laktova… I dan danas imam fobiju od krava, pa kad mi jednom u vožnji izađoše tri debele šarulje pred auto i neće da maknu, oblio me hladan znoj. Stoje tako i bleje u mene, a ja u autu bez klime na 35 stepeni, uredno pozatvarah sve prozore, kao da će sad one doći meni na prozor, provući papke i mlatnuti me… U strahu je bogata mašta!

Sjećam se dobro i velikih, rumenih jagoda koje su nam rađale kao lude svake godine, stalno smo ih morali rasađivati u nove parcele. Klečanje na zemlji pod suncem koje neumorno prži nije me oduševljavalo, pa sam izbjegavala ove obaveze koliko sam mogla. Doduše, nisam imala ništa protiv jesti one sočne plodove, ne znajući tada da će mi to biti najslađe jagode što ću ih u životu pojesti. Danas odem u supermarket, pa vidim složene jagode, sve identične veličine, šatro crvene, pa zagrizem, a kao da sam zagrizla duplo-golo. Čini mi se da bih više okusa našla u čaši vode… A još ih i dobro zaplatim! Danas bih sve dala da mi je komad zemlje na kojoj bih s radošću kleknula i rasađivala jagode do mile volje, pa taman i na 40 stepeni! Hoće to tako, sve se vraća, sve se plaća, dobro je Tereza rekla…

Uberi, pojedi, uberi, pojedi

Sjetih se jedne godine u Sarajevu, kad smo već kao postariji tinejdžeri naišli na drvo rezdelije u Sutjeska ulici, pa se uzverasmo bez razmišljanja. Nismo još stigli ni progutati prvu bobu, kad se ukazao neki stari čova na prozoru, pa repetirao staru lovačku pušku, isto bez razmišljanja… Usain Bolt je mala maca, kojom smo se brzinom mi sjurili niz ovu strmu, usku ulicu, i nismo se smjeli okrenuti sve do Druge gimnazije. Danas više sigurno nema tog starog čove, a nažalost, i rezdelija je posječena davnih dana.

Pamtim i jedan stari dud na dubrovačkom Lapadu, draže nam je bilo njega obrstiti nego pojesti ne znam koliko kupljenog voća. Zabijemo glave u njegove žbunovite grane, pa ritmično ponavljamo pokrete: uberi, pojedi, uberi, pojedi. Pola sata kasnije, ne ostane ni duda na drvetu, a leđa nam budu crvena od sunca, kao polje maka. Nađe se tada obično i neki šaljivdžija da te pljusne dlanom baš tamo gdje si najgore izgorio, da vidi kako izgleda bijeli otisak ruke na tvojim karmin crvenim leđima, a ti onda brže bolje odeš do sobe i zaliješ se hladnim jogurtom od glave do pete…

Ne znam koliko je stvar u tome što duda, rezdelije ili bagrema ima sve manje oko nas ili je možda stvar u nama - možda ih više ne primjećujemo. Možda nas je strah ili sram da se pentramo i krademo voćke, možda smo postali i previše lijeni pa mahinalno počeli kupovati sve servirano. Činjenica je da smo svi postali malo tromi, ne samo zato jer smo stariji. Već me samo ovo prisjećanje na djetinje nestašluke i sočne plodove koje smo svojim rukama brali, malo razdrmalo i dalo mi energije. Možda ipak nije kasno, još se stignemo vratiti korijenima dok nismo izgubili kompas. Jedino, ako me neko slučajno vidi kako u februaru kupujem lubenicu na pod konac pravilno narezane komadiće, neka me slobodno mlatne nečim (ne baš jako tvrdim, molim). Princip je princip. Dobro je to Balašević opisao u „Jednom su sadili lipu”: „Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio. I shvatit će, kad tad, da ne zna šta je hlad.”

Spandex/spanx spas u zadnji čas

U maju, kada sve miriše i cvjeta, javi mi se neka posebna želja da i ja izgledam lijepo, valjda da ne kvarim prosjek prirodi koja je tada u svom top izdanju. Na sunce tada izađu moje proljetne haljine, što čekaju spremne još od početka aprila, svježe ispeglane i još obavijene zanosnim mirisom omekšivača. Ništa mi nema draže nego kad zašušti ona svila, zatreperi na majskom povjetarcu i uvije se oko tijela. A tijelo, nakon puste zime, kao da je malčice promijenilo reljef…

Piše: Sara Krajina Jazvić

Geografija tijela

Možda je najbolje da to opišem pjesnički: tamo gdje su nekad bile „livade” sada su „brežuljci”!

Čekam još da se prvi pravi rezultati iscrpljujućeg vježbanja pokažu onako kako treba, pa da bluza sklizne preko stomaka umjesto što je stalno nešto povlači, čas na gore, čas u stranu, kao da ima svoje „ja”, a i dugmići kao da su se malčice napućili. Bojim se ako se naglo nasmijem, ozlijedit ću nekoga katapultiranim dugmetom… Doskočim tom problemu tako što se obučem slojevito - preko bluze lagani džemperčić, a preko njega, za isticanje figure i optičku varku, fini tanki kaiš na struku i voilá! Eto rješenja! Sve dok ne sjednem, a ono dugmence se nategne kao na praćki…

Možete misliti onda moje sreće kad slučajno otkrih jedan cijeli novi svijet: planetu spandex, zvanu još i spanx! Ko, šta, kako? - možda ćete se upitati, baš kao što sam se upitala i ja u blaženom neznanju, sve do tog sudbonosnog susreta sa ovim famoznim, rastezljivim, a opet čvrstim materijalom. Kao što to najčešće biva i prema jednom od dva zagarantovana pravila (prvo je da nam najbolje ideju padnu na pamet dok smo u WC-u, ko zna zašto), na ovo genijalno rješenje naletjela sam sasvim slučajno, tražeći nešto sasvim drugo. Evo i kako…

Korzeti i bakutaner steznici

Otkako sam prešla u praktikante parole „jedi zdravo, živi zdravo” i počela se baviti fitnesom, otud se stvorila potreba da nabavim i nešto sportskog donjeg rublja, jer i ono igra svoju ulogu u vježbanju. Neupućena u taj svijet, odem u jednu robnu kuću sa velikim odjelom samo za veš, pa krenem bauljati po raznim sekcijama: čipkani/sexy/romatnični veš, pamučno/udobni veš, donje rublje za trudnice, veš koji ne ostavlja linije ispod odjeće - ma da ne povjeruješ koliko toga u stvari ima! Sat vremena kasnije shvatim da sam se, kao i obično, opet zadržala svugdje gdje nisam planirala, a ni blizu onoga zbog čega sam došla, pa ubrzam korak prema sportskom vešu, kad krajičkom oka spazim nešto meni sasvim nepoznato: redove i redove čudesnog spandexa, boja, stilova i vrsta da ti pamet stane! Znala sam da postoje steznici, naravno, premda ih nikad nisam koristila, a jedine dvije asocijacije na veš takve vrste bile su mi djeve u krinolinama sa okrutno tijesnim korzetima ispod, i „bakutaner” steznici za kojekakve probleme kasnije dobi. Grdno da se ne može gledati u njega, tako je to meni nekad izgledalo. Međutim, ovaj novi svijet u koji sada kročih nešto je sasvim drugo. To je moderni dizajn, od materijala koji je pod rukom vrlo podatan, često sa printom koji podsjeća na čipku, a opet ne oslikava se na odjeći - ma nešto sasvim super! Zapanjena, počnem istraživati šta se sve nudi, a tamo nema čega nema! Volja te spandex gaćice koje lijepo izravnaju stomak, volja te sasvim čvrste, „medium” ili „light”; možda bi radije gaćice koje stežu i stomak i struk ili bi pak one što izgledaju kao biciklističke hlačice pa ti pored stomaka utegnu i bokove i butine… Ko želi može kupiti samo steznik-potkošulju koja „interveniše” samo na gornjem dijelu tijela, a onaj koji bi da se utegne na svim strateškim mjestima, može odabrati nešto nalik fitnes trikou, koji seže od koljena pa sve do ramena. Ma čudo, stvarno, i ništa bapskog u njemu nema! Kako mi niko nije rekao za ovo?! Pa ovo je jedan od najboljih trikova za dobar izgled za koji sam ikad čula!

Prije i poslije

Do posljednjeg daha

Snabdijem se tako svojim prvim primjercima, neću da pretjerujem dok ne isprobam kako „rade”. Baš nekako tada, dok sam isprobavala ovo novo famozno otkriće, pogledam neku TV emisiju o zvijezdama koje se pojave na oscarovskom crvenom tepihu u svim onim predivnim toaletama, i čujem kako voditeljica kaže kako sve do jedne ispod nose - spandex! Ha! Toliko o prirodnoj vitkosti ovih božica srebrnog ekrana, i one su, ipak, samo smrtne žene kao i sve mi druge! Bi mi nekako odmah lakše, vidim da sam na pravom putu, jer ako spandex valja Jennifer Lopez i Scarlett Johansson, pa valja i meni, nisu one ništa gore od mene!

Sva sretna i u pravom majskom raspoloženju, napirlitam se ja tako od glave do pete, šušti svila, lahori na povjetarcu i uvija se oko mene, ali nema više da bježi kojekuda kao da noge ima, jok. Smirila se ona fino taman kako treba, na brežuljku koji iznenada ponovo postade proplanak, a ja sva sretna, najradije bih se napuhala od dragosti, samo kad bih mogla udahnuti toliko zraka…

Još kad sjedoh da jedem, pa kad me spuca nešto nalik anemiji - čini mi se da mi je sva krv ostala ispod onih stegnutih gaća - ne bi mi dobro nikako… Doduše, ima i u tom nešto pozitivno, odmah ti popusti apetit! Ipak, stvorenje od komfora, to sam ja. Za ljepotu i dobar izgled svakako jesam, ali jednako volim i da dišem, pa dođem kući, i nakon jedno 10 minuta strgnem one gaće - naime, slijepe se oko tebe kao zmijska koža, a još ako si imalo znojan, ih… Muka živa dok ih skineš, ne daj bože da moraš urgentno na WC!

Zaključim na kraju sljedeće: da imaju efekta, zaista imaju, izravnaju te tako da ti se čini da si tri kile lakši i triput glađi, da ti ljepše odjeća stoji to je sasvim sigurno, ali baš da ih moram nositi svaki dan, e vala ne moram! Dok ih pospremam u ladicu, razmišljajući kako ću ih drugi put obući tek za neku svečaniju priliku, u mislima se već vidim kako idem na piknik, sva sretna i samoj sebi lijepa i u trenerci! Pa nego, zašto da mi propadne ijedan lijepi majski dan?

Kako sam i obećala u kolumni iz prošlog broja, evo donosim izvještaj kako napreduje vježbanje sa mojom trenericom „ubicom dječijeg lica”. Ohrabrena vidnim napretkom (napunjena energijom, gipkija i lakša na nogama), usudim se učiniti drugi korak: upotpuniti vježbanje sa dijetom. Naime, počela se dešavati čudna stvar - što više vježbam, to mi je apetit sve zdraviji i zdraviji… Ljudi obično počnu gubiti kilograme kad krenu vježbati, a baš kod mene nastade neki kuršlus pa sve mi se čini da sam se još i udebljala!
Piše: Sara Krajina Jazvić

Vaganje u strogoj tajnosti
Nakon što se ispostavilo da vaga ipak mjerodavnije pokaže težinu od mog „od oka” mjerenja u ogledalu, počela sam se po prvi put u životu redovnije vagati. Naravno, rezultat vaganja ne bih priznala nikome, taman da me muče srednjevjekovnim metodama! I što se više vagam, to me sve više hvata panika da u najboljem slučaju stojim na mjestu što se kilaže tiče, a zaklela bih se da tu i tamo kazaljka malo i skoči. Kako, majku mu, kad se slomih od boksanja i kojekakvih napetih vježbi?!
Odjurim do teretane, kivna na trenericu (to je sve ona kriva!), pa joj sva zajapurena istresem u lice kako ovaj naš program ništa ne valja, prevarena sam, vratite mi pare, bla bla… Ona ni da trepne, nastavi namještati strunjaču za moje sklekove i druge teror-vježbe, te mi potpuno mirno objasni šta se dešava: moja težina na vagi ostaje slična jer iako vježbanjem gubim masne naslage, u isto vrijeme dobivam mišić! Mišići također nisu lagani, pa zato mi djeluje da nisam ništa izgubila na masi. Zbunjena ovom neočekivanom teorijom, pogledam je ispod oka, s pogledom: „Je li to ti mene zaje…?”, a ona nastavi vrlo trezveno dalje sa uvjeravanjem kako nemam razloga za brigu. „Kako ti sad odjeća pristaje”, pita ona mene, „je li uspiješ ući u hlače bez problema?”. Razmislim malo i shvatim da je tako, definitivno lakše zakopčavam šlic i više ne trgam kukice za kaiš. „Je li ti stomak sada malo ravniji?” - pita me, a vidim po izrazu lica da već zna odgovor. Pa, jeste, realno, ne izgledam više kao trbušna plesačica. „Umjesto vaganja sad bi ti relevantnije mjerenje bilo da uzmemo metar i izmjerimo obim bokova i ostalog - garantujem da si izgubila barem jedan ako ne i više centimetara na svim stranama”, zaključi ona samouvjereno. Malo razmislim o svemu tome i odlučim da je ona u pravu (baš mrzim što je vazda u pravu…), pa me odjednom preplavi novi val entuzijazma. Pita ona želim li da me izmjeri, a ja kažem da je bolje da sačekamo još cca mjesec dana, kako sam u startu i planirala, pa da se onda obradujem rezultatima.

Dnevnik jedne poguzije
Posavjetuje me još da počnem voditi dnevnik ishrane, tj. da upisujem baš sve što pojedem i popijem, uz vremena kad sam to konzumirala. Poslušni đak kakav sam odjednom postala, krenem ja to tako upisivati, ali onda shvatim da nakon što upišem nikad više i ne pogledam što sam upisala, pa ne vidim baš poentu ovoga. Ispričam ovo trenerici, vidim kako misli da sam komplikovana, ali ne da se ona izbaciti iz takta, pa mi ovaj put posavjetuje da onda jednostavno krenem sa dijetom ako želim biti sigurna da će mi se pored obima, smanjiti i težina. Odlučim probati, više njoj iz inata nego što me stvarno zanima dijeta.
Jedini je problem, na koju dijetu se baciti? Krenem čitati sve što mi dođe pod ruku na temu dijeta, što se ispostavi kao stramputica jer toliko je konfliktnih teorija da mi se zavrtio mozak. Jedni kažu izbaci ugljikohidrate, jedi samo proteine, drugi kažu jedi samo ugljikohidrate, treći kažu jedi 5 manjih porcija dnevno, četvrti kažu jedi obilan doručak, peti kažu ne valja jesti obilan doručak, šesti kažu jedi meso, sedmi kažu ne jedi meso… Ubij se, kontam ja, samo još to nisu rekli!

Dijeta po mjeri
Nema mi spasa u stručnoj literaturi, vidim ja, pa shvatim da jedino što mogu učiniti, kao i u mnogim drugim sferama moga života, jeste da smislim dijetu po svojoj mjeri. To znači da realno procijenim bez čega ne mogu, a čega se ipak mogu odreći. Moram oslušnuti vlastiti organizam i ne prepasti ga tiranskim metodama jer znam da će se odmah pobuniti - kakva gazdarica, takav i organizam! Uostalom, ne može se ni sve desiti preko noći, promjena mora biti postepena tako da u nju uplovim prirodno, da se lakše naviknem.
Donesem tako prve rezolucije „Sarinog vijeća sigurnosti” sa sljedećim tačkama:
1. Reci „Ne” slatkišima - oni su tvoji lažni prijatelji, veći „lažnjak” od Gucci torbi na Baščaršiji!
2. Ne jedi dvije vrste ugljikohidrata zajedno, npr. krompir i hljeb (Ali ja volim hljeb! A volim i krompir! - oglasi se moje drugo ja)
3. Ne obaziri se na svoje drugo ja!
4. Smanji porcije i smanji apetit u očima - on ti je gladniji od stvarnog apetita!

Zadovoljna sa ovih nekoliko rezolucija, odlučim da je dosta za početak pa vidjet ćemo kako ide. Ponosna na sebe kako sam ovo lako odlučila, krenem na trening s dodatnim elanom. Već prema navici (sad sam naime skoro pa pro-bokser), moja mi trenerica preda bokserske rukavice i namjesti se u položaj sa rukama ispred tijela na kojima nosi zaštitne spužve u koje ja potom udaram. „Jesi li spremna?”, pita ona, a ja klimnem i raspalim je takvim direktnim udarcem, a potom i aperkatom da se ova zaljulja i odleti unatraške, pa završi na onoj strunjači. „Upsss…”, kažem ja šeretski, a hoću da crknem od dragosti, a ona, malo uzbuhurena, samo reče „Ojačalo se, vidim!” i vrati se u prvobitni položaj, sa malo čvršćim gardom, zategnutih mišića. Neka i njoj malo mišići rade, pa nego, bit će mi zahvalna jednog dana…